coin-dollar map2

Aktualno

Debata (?) Peterson vs. Žižek

Nika Gulin

27.04.2019

Piše: Nika Gulin

Iza nas je, kako su je neki nazivali, debata stoljeća Sreća: kapitalizam vs. marksizam. Sudionici su bili kanadski psiholog Jordan Peterson i slovenski filozof i marksist Slavoj Žižek. Nakon što sam pogledala taj razgovor između dvije ikone desnice i ljevice, ne bih se složila da je to na kraju uopće bila debata.

To mislim zbog dva razloga. Prvi razlog pronalazim u formatu debate koji nije bio dobar za ovu prigodu, odnosno nije ispunio svrhu jer nije dozvolio dvojici sudionika da zapravo debatiraju i raspravljaju oko tema u kojima im se mišljenja zaista razilaze. Uvodna su izlaganja bila preduga, a nakon njih nije bilo dovoljno prostora za replike, protuargumentaciju i postavljanje pitanja gdje bi vjerujem, vidjeli pravu debatu. Drugi razlog leži u tome što je prvi preduvjet za debatu postojanje neslaganja, razilaženje u mišljenju. Iako svi u teoriji znamo da se Petersonova i Žižekova mišljenja u globalu razilaze, debatom nisu istaknute te točke neslaganja kako bi se o njima raspravljalo, već naprotiv, točke slaganja oko kojih nema ni smisla raspravljati. Osobno sam ostala pomalo razočarana jer sam očekivala pravo debatiranje na teme oko kojih se Peterson i Žižek ne slažu i oko kojih su poprilično žustri u svojim individualnim javnim nastupima. Veselilo me što napokon imamo priliku vidjeti konstruktivnu raspravu desne i lijeve politike jer sam dojma da tome sve rjeđe svjedočimo u javnom prostoru.  No, imam osjećaj da su Peterson i Žižek pomalo povlađivali jedan drugome. Konstantno su tražili i potvrđivali točke slaganja i tako se međusobno ”tapšali po ramenima” i davali si do znanja da su oboje jednako vrijedni biti na tom mjestu na kojem se trenutno nalaze, umjesto da su raspravljali o mišljenjima oko kojih se ne slažu i pokušavali prihvatiti ili pobiti argumente druge strane. Kao da im je bilo dovoljno već to što su se uspjeli naći u istoj prostoriji na događaju koji je nazvan debata stoljeća.

S obzirom na to, u ovoj debati argumentacijski nisam pronašla puno toga posebno vrijednog, ili nešto što dosad nisam čula od obojice. No, kao glavnu vrijednost ove debate vidim samu činjenicu da se zaista pokušalo i željelo debatirati, odnosno da su predstavnici dvaju tradicionalno zaraćenih i svađalački raspoloženih strana bili spremni otvoreno diskutirati bez konflikta i svađe, kako nažalost to obično biva u političkom prostoru, najčešće zbog nedostatka kvalitetnog sadržaja.

Kad sam gledajući debatu shvatila da argumentacijski vjerojatno neću čuti nešto novo ili zanimljiva pobijanja i protuargumente od obje strane, fokusirala sam se na onaj drugi dio, na samu govorničku izvedbu Petersona i Žižeka. Naime, javni se nastup ugrubo može podijeliti na dvije razine: na sadržaj (struktura, argumentacija) te na izvedbu (neverbalna komunikacija, glas i dikcija, geste i mimika, stav, držanje tijela i kretanje u prostoru). Danas upravo želim govoriti o razini izvedbe, odnosno o njezinoj važnosti u prijenosu i prihvaćanju poruka i argumenata od strane publike.

Razlika između Petersona i Žižeka na razini govorničke izvedbe bila je i više nego očita te bismo čak mogli reći da je to razlika koju često imamo priliku vidjeti između politički desne i lijeve retorike.

Peterson je definitivno dobar i uvježban govornik koji itekako zna kako privući i zadržati pažnju publike, što dokazuje njegova golema popularnost koju je stekao u zadnje vrijeme. On se tako prilikom debate ustajao i kretao po prostoru, približavao se publici, održavao kontakt očima s publikom, svjesno je radio dramske pauze u govoru te se jasno izražavao, glas i dikcija bili su nepogrešivi, koristio se laptopm kao podsjetnikom… Laički rečeno, ugodno ga je gledati i slušati jer zna kako neverbalnom komunikacijom i glasom i dikcijom privlačiti pažnju publike.

S druge strane, Žižek je tijekom debate sjedio, niti u jednom trenutku nije stajao (zapamtite: govornik je uvijek moćniji kada stoji) te je svoje uvodno izlaganje čitao s papira, gestikulacija mu je cijelo vrijeme bila neusklađena sa sadržajem toliko da je na trenutke ometala slušatelja i odvlačila pažnju (nema tko nije primjetio tik dodirivanja majice), a na razini glasa i dikcije je bio teško razumljiv, poglavito zbog svog izrazito snažnog sigmatizma. Naravno, valja uzeti u obzir i činjenicu da je Peterson izvorni govornik engleskog jezika na kojem se debata odvijala, dok Žižek to nije. Svi navedeni elementi predstavljali su svojevrstan šum u komunikaciji, odnosno, odvlačili su pažnju sa sadržaja te je zato bilo potrebno uložiti veći napor prilikom slušanja. No, on je s druge strane imao više točaka humora pomoću kojih je ostvarivao kontakt s publikom te pridobivao njihove simpatije.

Zašto pišem o tome? Zato što su sve ovo jako važni elementi govorničkog čina koji itekako utječu na to kakav ćemo dojam steći o govorniku i koliko će nam zbog toga njegove tvrdnje i argumenti biti prihvatljivi ili neće. Ne zavaravajte se olako misleći da ste imuni na to te da tako lako možete odvojiti sadržaj od izvedbe. Za to je potreban napor, a nama se, priznat ćete, to često jednostavno ne da te zato često pasivno slušamo. 😊

Odmaknimo se od Petersona i Žižeka, oni ovdje služe samo kao primjer dvaju suprotnosti i elemenata te suprotnosti koji itekako utječu na percepciju govornika i primanje poruke i argumenata. Da se razumijemo, sadržaj govora je neizmjerno važan i ako nemamo sadržaj smatram da ne bismo ni trebali javno govoriti (što se nažalost ne događa), ali je izvedba ta koja često može biti odlučujuća karika u tome hoće li vaše poruka naići na plodno tlo ili neće. Sjetimo se samo Sanadera koji nas je prekrasnom neverbalnom komunikacijom i još prekrasnijim glasom i dikcijom itekako nasamario. Ima i gorih primjera u ljudskog povijesti, ali ne želim ih spominjati.

No, mislim da se protiv toga ne treba boriti. Mnogi će sad reći da to nije ni ispravno ni pravedno i da bismo se primarno trebali fokusirati na sadržaj. No, ne mislim da se ovdje radi o tome što je ispravno ili pravedno nego o činjenici da naš mozak funkcionira na taj način i da tako prima i procesuira informacije. Trebamo privatiti tu činjenicu te vidjeti što možemo učiniti kako bismo minimalizirali šumove (i u ulozi govornika i u ulozi publike). Najprije, treba biti svjestan da postoje dvije razine koje se mogu promatrati u javnom nastupu i koje snažno utječu na nas i na naš stav o tome što je izrečeno. Ne treba omalovažavati nijednu od te dvije razine jer su obje izrazito vrijedne i na objema se može i treba raditi.

S jedne strane, u ulozi publike, valja biti svjestan da je potrebno biti informiran i fokusirati se na sadržaj te ga kritički osluškivati i procesuirati, razmišljati o njemu umjesto primati ga zdravo za gotovo kao istinu. I s druge strane, u ulozi govornika, biti svjestan da je govornička izvedba vještina koja se itekako da naučiti i uvježbati. Često od polaznika na treninzima znam čuti: ”Ma, to je talent s kojim se rodiš!” Da, neki su talentirani, neki nisu. No, vještina javnog govorenja se vrlo lako može usporediti sa sportom. Je li u sportu talent baš sve? Jeste li ako ste talentirani automatski i izvrstan i uspješan sportaš? Niste. Talent je apsolutno poželjan i super ga je imati. No, on ne mora biti, i često nije presudan. Najčešće su presudni rad, trud, volja i ulaganje koje ste spremni učiniti kako biste napredovali. Veliki Dražen Petrović je rekao da je svoj talent respektirao do 16. godine, a da se nakon toga priklonio marljivom radu. Ugledajmo se na njega. 😊