coin-dollar map2

Super 7-ica

Šlageri i cajke – note tjedna

Saša Drinić

08.05.2018

Šlageri sezone već neko vrijeme nisu popularni. No, glasnice i strelice na relaciji Srbija-Hrvatska ni ovaj tjedan ne miruju. Provokacije srbijanskih političara nastavljaju se, a premijer Plenković ne uzrujava se previše.

 

“Hrvatska je odgovorna država. Želimo prije svega otvoriti nove stranice suradnje sa svim susjednim zemljama i odlučno odbacujemo ovu negativnu retoriku koja dolazi i koja je skandalozna, u biti od jednog ministra vanjskih poslova koji je poznat po tome što je jedan neuspješni šlager pjevač”, zaplenkirao je premijer misleći na prvog policajca Srbije Ivicu Dačića.

 

Mali Ivica nije odšutio, iz repertoara vlastitih ”šala i pošalica” odabrao je onu da se ispričava Plenkoviću zbog toga što ne zna pjevati Lili Marleen.

 

Glazba je zvonka radost, znano je već dugo. U tjednu iza nas bila je točka prijepora gdje god da smo zagrebali. Studentski kapelan don Damir Stojić u facebook statusu odrekao se grupe U2 jer su podržali pravo na pobačaj na skorašnjem referendumu u Irskoj. U otvaranju duše don Damir priznao je da je bio veliki obožavatelj Bona i ekipe, ali sad mu unutarnji vox šapće drugačije.

 

Za boravka u Torontu Damir Stojić – civil doznao je za koncert prije ostalih, bio među prvima do blagajne, kupio karte u devetom redu do pozornice i bio sretan. No, uvertira u koncert bila je fatalna. Iskušenje na najjače.

 

”U jednom trenutku prišao mi je bratov prijatelj Sean i pitao me da mu prodam kartu. Nudi mi 50 dolara – duplo više od cijene karte koje su bile $21.99. Nema šanse. Nudio je više, ali sam odbijao. Kad mi je ponudio $100 mislio sam da se šali. Nije se šalio. Volim U2, ali ne toliko. Pristao sam jer za jednog maturanta $100 puno znači. Međutim, moram priznati da mi je uvijek nekako bilo žao što nisam išao na taj koncert. Uopće se ne sjećam gdje sam potrošio tih $100 dolara, ali koncert sigurno ne bih zaboravio. Uvijek mi je bilo žao… do danas”, pripovjeda propovjednik.

 

”Umjesto In the name of love, U2 stoji in the name of death. Izdali su svoje kršćanske korijene i sav njihov humanitarni rad pada u vodu. Za U2 se može reći da su najbolji rock bend našeg vremena. Ali ne više. Od danas su najgori. Kako kažu latini: Corruptio optimi pessima – Kad se najbolje pokvari onda postaje najgore”, sipa Stojić gorčinu na društvenim mrežama. Pitanje je je li maturant Stojić ispovijedio grijeh preprodaje karata na crno kapelanu Stojiću i koliku je pokoru dao kapelan maturantu. Možda mu je unutarnji vox rekao – nikada više ne masturbiraj!, pa tu treba tražiti razloge opsjednutosti tim činom koju pamtimo otprije otprilike pet godine kada su svjetla televizijskih kamera prvi put uperena u don Stojića.

 

Masturbacija kao čin je bolest, budući da, kako kaže, uzrokuje duboke emocionalne probleme.

 

”Još uvijek nisam sreo momka koji je sretan što masturbira! Niti djevojku. Dapače. Žena ima veću frustraciju kada sazna da muž masturbira”, izjavio je tada. Umjesto Bona Voxa možda mu je sad hit života Zlatko Pejaković i njegov šlager Nesretnik sam od rođenja.

 

Puno je nesretnih jer je s radom počeo Extra radio koji pušta samo narodnjake. Cajke su opet razlog sablažnjenja Hrvata. Svima koji se sablažnjuju u svom Dnevniku gradske cure obratila se Andrea Andrassy.

 

“Prestanite promovirat lošu glazbu!”, citira status na društvenoj mreži.

 

 

”Bez uvrede”, nastavlja,  ali najveći promotori cajki su ovih dana upravo iziritirani hrvatski kulturnjaci. Radio s cajkama se u promociji obraća zainteresiranom slušatelju – prosječni iziritirani hrvatski kulturnjak ga promovira svima ostalima.

 

Ne, ja se borim za kvalitetnu glazbu!”, kaže ostrašćeni komentator.

 

”Ili se boriš za lajkove?”, pita ga Andrea.

 

“Cajke su dno” – ”ok, daj nam nešto što je vrh. Ako želiš manje dna, daj nam vrh, nemoj samo vikat da dno ne valja. Što napravi “čoban” na kojeg samo vičeš i govoriš mu da je dno bez da mu ponudiš nešto drugo? Pojača radio da te ne čuje. Umjesto da vičeš na “čobana”, educiraj ga”, kaže ova kvalitetna blogerica.

 

No, nije ni svaki čoban isti. Znam jednog tipa koji je posebno sretan kad ga drugi tip, njegov čovjek, nazove čobanom. Bitna je glazba odnosa, a o koracima se lako dogovoriti.

 

Dani su od nagrada Hrvatskog novinarskog društva. Dok drugi pišu o skandalima, moralima i onima koji (po)vraćaju već davno dobivene i tada zaslužene nagrade, mi ćemo se ovdje pozabaviti govorom koji je na dodjeli održala novinarka Dora Kršul s portala Srednja.hr. Dobitnica je dviju nagrada – za internetsko novinarstvo i prestižno istraživačko novinarstvo.

 

”Hrvatski znanstvenici danas u velikom broju uživaju u blagodatima znanstvenog rada u inozemstvu, često se ne osvrćući na ono što su ostavili za sobom – znanstvenu zajednicu koja grca u klijentelizmu i nepotizmu, koja ne cijeni izvrsnost, koja potiče mediokritete, u kojoj plagijatori postaju ministri i u kojoj se glas u sveučilišnom senatu kupuje za fakultetsku nadstrešnicu i nešto koeficijenata.

 

Hrvatska politika se obrazovanja, znanosti i mladih redovito sjeti jednom u četiri godine. Tad predizborna obećanja licemjerno pucaju od svijetle budućnosti ovih namjerno zapostavljenih resora. Kada i ako ih se nekad u međuvremenu sjeti, ne dotiče se suštinskih problema. Naprotiv, u bjanko čekove političari, sada i trgovci obrazovanjem, upisuju maglu koju prodaju pod ‘dobrobit hrvatske djece’”, kaže Kršul.

 

U zaključku primanja nagrade Marija Jurić -Zagorka, Dora je obećala i aktivnu budućnost.

 

”Redakcija sa zagrebačkih Ravnica, prosjeka godina 25 i smještena u garaži Markovog dede, glas je mladih, uspješnih ali i onih koje je sustav bacio na koljena, kao i glas problema resora-neželjenog djeteta svake Vlade.

Srednja.hr, svoja i samo svoja, i dalje će biti taj glas. Slobodan, neopterećen i buntovan, točno onakav kakvim bi bila zadovoljna strašna žena s početka priče” (Marija Jurić Zagorka, op.a.).

 

Čestitamo. Nagradu će čuvati i sigurno ju vratiti neće jer zna da ju je zasluženo dobila i ne mora bildati lažni moral.