“Draga, inspirirala si me, ajmo skupa napisati blog. Neka se zove “Coach na 4 kotača”, rekao mi je on kad je pročitao moj prethodni blog “Coach na tri noge”. Valjda je i to jedan od razloga kojima je moja bolest poslužila – da se nakon 8 godina pisanja personaliziranog bloga rodi ideja kojoj upravo svjedočite – napisati nastavak bloga u suradnji s mojim velikim prijateljem, suradnikom, novinarom čiju svaku riječ pročitam s guštom i sasvim prigodno za ovu temu, čovjeku koji tako bezbrižno, neopterećeno, i zdrava duha plovi svijetom i medijima u invalidskim kolicima. On je Saša Drinić, jedan od onih ljudi koji od četiri kotača na kojima se kreće nikad nije napravio tužnu životnu priču, nego ironično-humorističan lifestyle. Saša je jedan od onih ljudi koji život čine ljepšim. I opet, bolest mi je dala još jednu sjajnu sinergiju, povezivanje, dijeljenje, a retci koji su pred vama njegovo su djelo u kojem ćete, sigurna sam, uživati jednako kao ja. Jer govore o prihvaćanju, životnoj radosti, ljepoti življenja i prijateljstva, ljubavi. Posljednja rečenica posvećena je Sašinom nedavno preminulom ocu koji bi, znam, ovu našu zajedničku priču s veseljem i odobravanjem pozdravio.

Coach na četiri kotača

Blog koji upravo čitate, a koji inače piše moja draga prijateljica i muza Mirela smatram online Biblijom koju morate imati u svom mailboxu, označiti ga zvjezdicom i vraćati mu se ako i kad zakrizirate. Za one koji znaju moj odnos prema crkvi, kleru i religioznim temama možda će usporedba s Knjigom nad knjigama biti neobična, pa ću ga usporediti i sa svjetovnijom ‘grdosijom’ koju istina malo tko razumije, ali izaziva strahopoštovanje – Uliksom Jamesa Joycea.

Posljednji blog naziva Coach na tri noge toliko me je razveselio da se u roku nekoliko minuta stvorila ideja da zajedno opišemo – coach na četiri kotača.

Književnik Zoran Ferić u svojoj knjizi Djeca Patrasa napisao je – čovjek je izmislio kotač da bi što brže pobjegao od sebe, a onda mu se dogodila povijest. Povijesti usprkos, neka kotača, jer da ih nema bilo bi statično i neprirodno. Tom je rečenicom dobri Ferić podsjetio na to kako treba uživati u svakom trenutku, jer je isti uistinu neponovljiv. Svaki sljedeći obrtaj kotača gura vas dalje i donosi nešto novo. Moja kolica, ili kako ih je za vrijeme prošlosvibanjskih poplava nazvao prijatelj Željko Garmaz, amfibija, prošla su razne terene, a njihovih se ručki dohvatili mnogi kormilari. Kad im se prisjetim samo letimično broja, malo sam ja puta i padao, koliko je toga moglo biti.

Prva subota u ožujku 2015. godine donijela je jedno posebno iskustvo. U Osijek su došle Mirela i Ana – čitaj praznik – ranoproljetno sunce grijalo je Trg Svetg Trojstva u Tvrđi, a mi smo krenuli na kavu. Mirelin kuk trebao je pomoć štapa, ali prihvatila se ona i ručki amfibije. Štap je sada višak. Uzeo sam ga ja i držim ga uspravno. Prolaznici gledaju i malo su zbunjeni – što će ovom sad i kolica i štap. Za većinu njih nisam siguran što im se vrzmalo po glavi, ali za jednog prolaznika ispod čije ranoproljetne vjetrovke na sakou pomno zataknuta stoji značkica HDSSB-a dajem i pokoji ekstremitet u zalog da je pomislio – e da je štap barem metla pa da ovo vještičje piskaralo odleti nekamo daleko od nas poštenih regionalaca i pravih slavonskih inatlija. Budući da su regionalci skoro pa marginalci za sada ne pakiram kofere. Ali trubim. Jasno i glasno. Zahvaljujući opet jedinstvenim Željku i Maji koji su pribavili trubu za kolica koja se glasa identično onoj Pantelijinoj iz legendarnih Maratonaca. Besmrtno! Isto je imao i Broj 1 iz legendarnog stripa, pa si vi sad uzmite tko vam je draži.

Ova akcija nabavke trube i njena realizacija potvrdila je da za sretan život trebate tako malo – ljude koji vas vole, prihvaćaju vas takve kakvi jeste apsolutno bespridržajno, a tako se od sad prihvaća u Hrvatskoj, i žive s vama punim plućima. To je najbolji coaching koji vas može dokačiti.

A imam ih ja gdje god se okrenem. Jedan od najljepših komplimenata dao je životni guru Siniša Pavić dok me je po stepenicama zgrade na Kajzerici nosio do svoga stana.

”Znaš sokole, reče on tada, ti si poseban jer nisi ljut, ogorčen i nervozan na život”. Kako bih bio kad imam tebe zbog kojeg je život predivan i smije se na samu pomisao da si dio istoga, pomislio sam tada. I zaista je tako. Ako napišem ljudi su snaga, povezat ćete to s nekom političkom parolom, pa zamislite da to ne piše.

Iscjeljujuć nije samo osmijeh, ponekad to znaju biti i suze, ali i šutnja. Kako je divno šutjeti s nekim preko puta sebe, a istodobno razumjeti svaki djelić misli bića sučelice vama. A to se ne može sa svakim. Samo s odabranim.

Moja četiri kotača, ako ubrojimo i dva manja, imaju puno prednosti. Ne moram brinuti o tome hoću li uloviti mjesto u nekoj gužvi, a i velika je vjerojatnost da me neće dopasti upala vena od prekomjernog stajanja. Za kuk, pak, nisam siguran, ali Mirela će, zlu ne trebalo, podijeliti koju korisnu informaciju. S retoričkom mašnicom, dakako. Iako joj više neće trebati štap u budućnosti, mora ga ostaviti za uspomenu i posuditi koji put pa da opet malo zbunjujemo ljude zajedno, onako kako to čine ljudi istih senzibiliteta za šalu, ali i život u cjelini.

I stoga, potrubimo za prijateljstva, te besplatne a neprocjenjive coaching tretmane, glasno i od srca, makar toliko da se i jedan brk na svom oblačiću osmjehne zadovoljno, jer je uvelike zaslužan za sve.

Saša Drinić

Breaking news iz Cicerona – Operacija je uspješno obavljena, oporavak u tijeku, a o svim novostima bit ćete pravovremenom obaviješteni :-).

Vaša MŠM