coin-dollar map2

Aktualno

Iluzija Samodostatnosti

Mirela Španjol Marković

08.06.2020

Ovih dana smo u Hrvatskoj udruzi za coaching imali radionicu na kojoj smo definirali naše vrijednosti. Radeći po grupama tako smo iznjedrili 5 vrijednosti, a prva oko koje smo se svi složili neovisno jedni o drugima bila je – doprinos. Kad smo tu vrijednost išli raščlaniti, evo što je izašlo: zajedništvo, dijeljenje, podrška, sharing, davanje, pripadnost, briga za ostale, volontiranje i sl.

Kako sam izabrala biti „čuvarica“ te vrijednosti za našu Udrugu, ovaj blog je samo jedan od načina… Već duže vrijeme razmišljam o tome kako od svega u društvu najviše primjećujem nedostatak upravo ove vrijednosti, na čije je mjesto opako ležerno, arogantno i bahato zasjela – samodostatnost.

2020. i grijeh institucija

U ovoj 2020. prošli smo vjerojatno najveća iskušenja koje jedna zajednica može proživjeti. I pandemija i potres u Zagrebu velik su, možda najveći ispit solidarnosti za sve nas koji se tek sad pokazuje. Da sam pristalica teorije zavjere, ne bi mi stoga bilo neobično zamisliti kako se zapravo radi o najvećem sociološkom eksperimentu na svijetu. Na kušnju je stavio naš osjećaj solidarnosti prema našim najstarijim članovima i prema zdravstveno rizičnima. Prislio nas da se zatvorimo u svoje domove, žrtvujemo osjećaj sigurnosti, radna mjesta, zaustavimo ekonomiju, odustanemo od prava na slobodu, stavimo sve naše druge vrijednosti u drugi plan. I učinili smo to, manje ili više nevoljko. Potres nas je dodatno uzdrmao na svim razinama, ne samo zemaljskoj.
A na ruševinama ranjenog grada, pitam se jesmo li zaista položili taj test solidarnosti? Kako je moguće da su najveće žrtve potresa ostali bez pomoći grada, i dodatno stradavaju kao posljedica trule gradske vlasti, obezljuđenog gradonačelnika, samodopadne vlasti koja u političkim prepucavanjima ostavlja građane prepuštene kišama, studentskim domovima, samovolji nebuloznih procedura, nedonešenim odlukama? Što bi Zagreb bez pomoći volontera, alpinista, aktivista, Bad Blue Boysa itd.?

foto: Index.hr

Empatija

Kako je moguće da je toliko malo empatije, čak zluradosti prema ljudima koji imaju stanove u centru grada?
A što da je epicentar bio negdje u blizini tvoje kuće, pitam jednu Samodostatnu koja misli da u centru grada žive redom bogataši i kreteni koji su rušili nosive zidove pa sad eto neka im je. Nije točno. U tim starim zgradama žive i stari ljudi koji ne mogu dobiti dom, i ljudi koji su naslijedili stanove, i umjetnici i bakica s Alzheimerom i mladi par s djecom koji je digao kredit za dvorišni jednosobni stan koji košta manje nego onaj na Trešnjevci. I koji noću spava kod prijatelja u strahu za život, dok dosadna svibanjska kiša uništava ono malo od zidova koje se nadaju obnoviti. Kad se donese gradska uredba o obnovi.

Ako ti nije žao ljudi, nije li ti žao grada, pitam ovu što likuje? Njegove povijesne jezgre, njegove duše, njegove srednjovjekovne ljepote narušene prirodnom nepogodom, luđačkom politikom, lihvarima svih vrsta koji su ga ranjavali i prije potresa?

Ne, Samodostatnima nije ništa važno osim njih samih i njihove sudbine.

Lažni sjaj korporativnog doprinosa

Evo kako neke korporacije žive svoju društvenu odgovornost. Kroz odnos prema kupcima, zaposlenicima, ali i dobavljačima. I dok njihove reklame pršte od samohvale i poziva na kupnju njihovih proizvoda, malo je onih koji će se javiti svojim dobavljačima koje je kriza pogodila i ponuditi im pomoć, prijevremeno plaćanje, razgovor o tome kako im mogu pomoći. Zašto bi to učinile? Pa zato jer u lancu tvrtka-kupac-dobavljač ne mogu jedni bez drugih. Ujutro dobavljač, popodne kupac. Zar nije apsurdno da će istovremeno mrtvo hladni reći svojim malim dobavljačima da im njihove usluge neko vrijeme neće trebati dok će u odjelima izdvojiti milijune za tzv. „društveno odgovorno poslovanje“ da ispune formu i objave PR članke o tome kako su donirali 50 tona krumpira nekom staračkom domu. Dok će tom istom dobavljaču krumpira sniziti cijenu otkupa ispod svake granice isplativosti.
Samodostatnost? Ne zadugo, jer nije održivo.

Poduzetništvo

Poduzetnici pune proračun. Okeeej. Ali to im (nam) ne daje pravo da se arogantno i s visoka proglašavamo boljima, važnijima, potrebnijima. Da proglašavamo rat javnoj upravi u kojoj rade:
– ona naša teta u vrtiću koja nam je brisala guzu
– onaj naš profa na faksu koji nas je preporučio na prvo radno mjesto
– ona teta na šalteru koja mi je pomogla ispuniti prvi formular za prijavu poreza
– ono Ministarstvo koje me je prvo angažiralo za trening
– ona čistačica u Poliklinici Suvag koja je čistila zgradu 12 godina s osmijehom
– onaj znanstvenik na Ruđeru koji osmišljava i stvara neki novi, moderan svijet
– ona učiteljica mog djeteta koja jučer u nedjelju s cijelim razredom radi online pripreme za maturu

Svi oni vrijedni ljudi koje sam u svojih 12 godina rada srela radeći u javnom sektoru i naučila sve što znam o poslu kojim se sada kao poduzetnica bavim. Nikada, ali nikada mi nije palo na pamet pomisliti da sam kao profesor manje vrijedna od poduzetnika koji puni proračun. Stvarali smo drugu vrstu vrijednosti za društvo kao što sada kao poduzetnica stvaram novu vrijednost.
Da, javni sektor treba mijenjati, politika je tamo uhljebila puno nevrijednih i nesposobnih, podobnih i mi poduzetnici se između ostaloga trebamo boriti za to da stvorimo zdravo, bolje društvo. No to želi i onaj zdravi dio javnog sektora.
Ali nismo Samodostatni. Jer bez poštovanja jedni za druge ne možemo.

Samodostatni mali čovjek

Znate one ljude koji ništa ne daju, samo uzimaju? Gledaju kako da namire sebe, a do ostalih im nije stalo? Koriste druge ljude za svoje interese dok im trebaju, a zauzvrat se ne sjete ni reći hvala, podržati nečiji uspjeh, doći na promociju kolegi s posla koja je napisao svoju prvu knjigu, pohvaliti gostovanje prijateljice koja je gostovala u prestižnoj emisiji, dobila nagradu za životno djelo?

Oni koji nikad nemaju vremena za kavu kad ga zoveš, koji nikad ponudili pomoć prijatelju kojem curi krov a na računu imaju tisuće eura, ali za #nedajbože?
One koji te zovu samo da se pohvale nekim svojim uspjehom i jedino im je važno da se u njihovim malim sebičnim životima ništa ne promijeni, da mogu neometano živjeti svoj standard bez imalo empatije prema sudbini drugih koji su ovu krizu prošli puno gore, koji su nekog izgubili? One koji samo uzimaju, a ništa ne daju?

E, to je prostor za razvoj. Naučiti prihvatiti i oprostiti baš njima. Takerima. Samodostatnima. Jer će ionako samo uzimajući na kraju ostati – sami.

Vrijeme je da u ruke ponovo uzmem tu knjigu „Daj i Uzmi“. Utješno je da unatoč tome što bi čovjek pomislio da Takeri više profitiraju u životu, praksa pokazuje suprotno. 😊

Zato, nemoj biti samo Samodostatan, budi Giver. Nazovi nekog danas i pitaj kako možeš pomoći. Reci hvala. Sheraj nečiji status. Poveži nekog s nekim, bez da ti imaš koristi od toga.

I uživaj. Ako ne vjeruješ meni, vjeruj karmi. 😊