Piše: Nika Gulin

U vremenu u kojem na globalnoj razini raste netrpeljivost, u vremenu u kojem buja nepoštovanje i neprihvaćanje drugog i drugačijeg, u vremenu u kojem se žele graditi zidovi kako bi se jedni odvajali od drugih, u vremenu u kojem se retorika pojedinih svjetskih vođa polako i sigurno zaoštrava, u vremenu u kojem sve češće možemo čuti govor mržnje i verbalne napade umjesto argumentirane rasprave i uvažavanja druge strane s zajedničkim ciljem napredovanja i zajedničkog suživota – pronašli smo svijetlu točku u javnom nastupu novozelandske premijerke Jacinde Ardern.

Premijerka Ardern održala je moćan govor u izrazito teškim okolnostima, nakon strahote koja se prije samo koji dan dogodila u novozelandskom gradu Christchurchu. U tom je gradu u terorističkom napadu život izgubilo više od 50 ljudi, dok su mnogi teže i lakše ozlijeđeni. Za napad je osumnjičen 28-godišnji Novozelanđanin koji je tog kobnog dana krenuo u krvavi pohod na dvije džamije u Christchurchu. Ubrzo nakon napada, pred javnost je izašla premijerka Ardern i održala izuzetno važan i moćan govor. Važan prvenstveno zbog užasa kojim su kao država i društvo pogođeni, ali i moćan u kontekstu trenutne retorike svjetskih vođa i ozračja u kojem živimo.

Naše misli i molitve su danas uz one čiji su životi ugašeni ovim stravičnim događajem. Christchurch je bio dom ovim žrtvama. Za mnoge od njih Novi Zeland nije bio mjesto u kojem su se rodili. No, Novi Zeland je za njih bio mjesto koje su odabrali.

Bio je mjesto u koje su odlučili doći i mjesto kojem su se na neki način obvezali. Na tom su mjestu odgajali i širili svoju obitelj, bili dio zajednice koju su voljeli i koja je voljela njih. Na to su mjesto većinom i došli upravo zbog sigurnosti na koju su mogli računati. Mjesto na kojem su mogli njegovati svoju kulturu i bez straha prakticirati svoju religiju.

Svima vama koji sada sjedite u svojim kućama, gledate ovo i pitate se kako se ovo moglo dogoditi na Novom Zelandu, želim poručiti da nismo bili meta ovog napada zato što smo sigurna luka za one koji šire mržnju. Nismo bili meta ovog napada zato što opravdavamo rasizam ili zato što smo enklava ekstremistima. Upravo suprotno, meta smo ovog napada zato što nismo ništa od navedenog. Zato što predstavljamo raznovrsnost, usrdnost i suosjećajnost. Zato što smo dom svima onima koji dijele naše vrijednosti i zato što smo utočište svima onima koji ga trebaju. I ove vrijednosti, uvjeravam vas, neće i ne smiju biti uzdrmane ovim napadom.

Ponosna smo nacija više od 200 nacionalnosti i 160 jezika. I unutar te raznovrsnosti dijelimo zajedničke vrijednosti. Jedna od tih zajedničkih vrijednosti koju posebno ističemo u ovom trenutku je suosjećanje i podrška zajednici koja je direktno pogođena ovom tragedijom.

Druga zajednička vrijednost koju u ovom trenutku moramo istaknuti je osuda ideologije pojedinaca koji su ovo učinili.

Vi ste možda odabrali nas, ali mi vas u potpunosti odbacujemo i osuđujemo.

Važno je istaknuti da premijerka Arden nije stala samo na riječima suosjećanja, utjehe i potpore (kako to nažalost često biva), već je jasno rekla da su nakon ovog trenutka promjene i akcije na državnoj razini nužne. Obvezala se na promjenu zakona o oružju, s obzirom da je u ovom napadu korišteno čak 5 komada vatrenog oružja, od čega dvije poluautomatske puške, dvije sačmarice i jedno vatreno oružje s polugom. Bitno je reći da je osumnjičenik imao dozvolu za oružje od 2017. godine…

Dok se utvrđuje i provodi istraga o tome kako je osumnjičeni dobio i imao dozvolu za oružje i posjedovanje istog, mogu vam reći samo jedno – naš zakon o oružju će se mijenjati.

U svom je obraćanju istaknula i to da ne želi izgovarati ime počinitelja te je pozvala narod da govori o žrtvama, a ne o njemu…

On je terorist. On je kriminalac. On je ekstremist. Ali kad budem govorila o njemu, bit će bezimen. I sve vas ostale molim da govorite o imenima onih koje smo izgubili, a ne o imenu onog koji nam ih je oduzeo. Možda je tražio da bude poznat i ozloglašen, ali mi na Novom Zelandu nećemo mu dati ništa od toga. Čak ni njegovo ime.

Osvrnula se i na važnost društvenih mreža u ovom trenutku jer je počinitelj svoj krvavi pohod prenosio putem live videa…

Nema sumnje da su ideje i jezik podjele i mržnje postojale desetljećima, ali način njihova širenja, kao i organizacijski alati, sasvim su novi. Ne možemo samo sjediti i prihvatiti da te platforme postoje i da sadržaj koji se na njima nalazi nije odgovornost tih platformi. One su izdavači, a ne samo poštari. Ne može postojati koncept prihvaćanja dobiti, ali ne i odgovornosti. Naravno, to ne znači da i mi kao nacija nemamo odgovornost suprotstaviti se rasizmu, nasilju i ekstremiznu. Zasad nemam sve odgovore, ali moramo ih pronaći zajednički. I moramo djelovati.

Za kraj dijelim zadnji dio govora koji me se posebno dojmio jer kroz naizgled jednostavnu priču premijerka Ardern zaključuje, sažima i podrcrtava svoje ključne poruke…

Na kraju želim odati priznanje svim potresnim pričama koje smo čuli od 15. ožujka. Jednu želim spomenuti, a radi se o Hati Mohemmedu Daoud Nabiju.

On je 71-godišnjak koji je otvorio vrata džamije Al-Noor i izgovorio riječi ‘Zdravo, brate, dobro došao.’ Bile su to njegove posljednje riječi.

Naravno, nije znao ništa o mržnji koja ga je čekala iza vrata, ali njegova dobrodošlica govori nam tako mnogo, govori nam da je bio član vjere koja je pozdravljala sve svoje pripadnike, koja je pokazivala otvorenost i pažnju.

Već sam mnogo puta rekla da smo mi nacija 200 nacionalnosti i 160 jezika. Mi otvaramo svoja vrata drugima i iskazujemo dobrodošlicu. Jedino što moramo promijeniti nakon događaja od petka je da ta ista vrata trebamo zatvoriti svima koji se zalažu za mržnju i strah.

Da, osoba koja je počinila ova djela nije odavde. Nije odrastao ovdje. Svoju ideologiju nije pronašao ovdje, no to ne znači da isti takvi pogledi ne postoje i ovdje.

Znam da kao nacija u ovim najmračnijim trenucima želimo pružiti svaku moguću utjehu našoj muslimanskoj zajednici. I pružamo utjehu. Planine cvijeća koje širom zemlje stoje pred vratima džamija, spontana pjesma koja se čuje oko njih. To su načini na koje izražavamo svoju ljubav i empatiju. Ali želimo učiniti više.

Želimo također i da se svaki član naše zajednice osjeća sigurno.

Sigurnost znači biti slobodan od straha od nasilja. Ali isto tako znači i biti slobodan od straha zbog rasizma i mržnje, koji stvaraju podneblje na kojem može cvjetati nasilje.

I svatko od nas ima moć promijeniti to.

U petak će biti tjedan dana od napada. Pripadnici muslimanske zajednice tog će se dana okupiti na bogoslužju. Odajmo počast njihovoj žalosti. Podržimo ih dok se ponovno okupljaju za bogoslužje.

Mi smo jedno, oni smo mi.

Tatau tatau

Al salam Alaikum

Weh Rahmat Allah

Weh Barakaatuh