coin-dollar map2

Aktualno

Kapljice mudrosti – Cijena slobode

Mirela Španjol Marković

12.12.2016

Blog Mirele Španjol Marković za Glasilo Belupa.

 

Moj posao kao coacha je da pričam s ljudima. Razgovaram s njima, podupirem ih, slušam, pomažem u osvještavanju. Pričamo o braku, obitelji, djeci, roditeljima, prijateljima, poslovnim partnerima… Zašto dolaze?
Žele li više novca, društvenog ugleda, priznanja? Žele li da njihova djeca imaju više petica u školi?
Ne, klijenti nikad ne traže pomoć coacha da bi više zaradili, stekli materijalno bogatstvo, proširili tvrtku, povećali iznos na računu…
Dolaze najčešće zbog problema u odnosima. Zbog osjećaja da više daju nego što primaju, zbog neispunjenih očekivanja, zbog nemoći da “promijene” onog drugoga… “Ali kad bi on/ona samo shvatio/la da”…
Naravno, većini je jasno da ne možemo mijenjati druge ljude, samo možemo mijenjati sebe. Teoretski.
No, i dalje su uzrok najvećih razočaranja – naša očekivanja.

 

Primjer 1.
Na jednoj jutarnjoj vožnji biciklom po Jarunu, prije par godina, započela sam razgovor s jednim, kako se ispostavilo, srednjim poduzetnikom koji je imao problem jer jedan od njegova tri sina, onaj najstariji, nije imao afiniteta da naslijedi obiteljski biznis. Kako li me samo pronađu, pomislih u sebi? Ali dobro, karma valjda, pustim ja čovjeka da priča 🙂
Kako je to moguće, jamrao je ovaj vremešni gospodin, pa on (sin) ima sve na dlanu, servirano, poslao sam ga na školovanje koje je htio, platio mu inozemne škole, a on se sad, kad treba preuzeti biznis, najradije ne bi vratio iz Londona. Ja sam ovaj biznis naslijedio od mog oca, a on od djeda. Generacijama gradimo tu firmu, svi muškarci u obitelji. A ovaj neće! On bi šalabajzao po svijetu, umjesto da se vrati i preuzme firmu. Ja sam zaslužio da odem u mirovinu, naradio sam se, srdio se gospon, sav crven u licu.
I dok sam razmišljala jel bi trebala početi naplaćivati bicikl coaching po kilometru ili bih se sažalila nad ovom “tužnom” sudbinom, slijedom nekih okolnosti, dogodi se nešto treće. Na spomen riječi nezahvalnost, spopadne me neka srdžba. Zaboravim momentalno profesionalan coaching stav i vražje aktivno slušanje, a tu me krene još i PMS. Sjetim se pritom da meni nitko nije ostavio uhodani posao, (kakav tata – boem, kakav djed -pijanac i raspikuća), sjetim se onda da se sama borim na tržištu s krizom koja je taman bila počela, a da su moji klinci još u osnovnoj. Sama na vjetrometini. I onda me krenulo. Domislim se ja tu da uskoro i PDV dolazi na naplatu, da mi je muž jutros uzeo iz novčanika zadnjih 200 kuna i da nemam za kavu, pa tako hormonalno neuravnotežena, pod vidnim utjecajem kortizola opalih po jadniku sljedećom retoričkom eskapadom popraćenom sarkazmom i statistikom: Oprostite što ne suosjećam s vama u ovim teškim trenucima, ali znate li Vi da je u društvu samo 2% ljudi sposobno za poduzetništvo? U vašoj obitelji ti je bio vaš djed, otac, vi i vaša druga 2 sina. Pa što bi vi htjeli? Vi ste sretnik. Naslijedili ste tvrtku od oca. To je bio vaš izbor. Tu već čujem da mi je glas otišao u višu oktavu, ali PMS i pomisao na nepopijenu kavu i tatu boema radi svoje, pa nastavih.
Znate što, pustite Vi svog sina da bude što želi, ako ste mu već dali priliku. Pustili ste ptića iz gnijezda i sad se ljutite što je odletio. E pa, svaka mu čast. Ni ja se na njegovom mjestu ne bih vratila, završim teatralno.
Čovjek – tajkun s tri sina zanijemio. Mislim, nije bio tajkun ali u mojoj glavi je bio. Vrtimo mi tako u tišini pedale i taman nakon jedno 3 minute slušanja šuštanja lišća pod kotačima guma, kad mi se adrenalin spustio, pomislih se ispričati, kadli mi čovac tiho reče- vi ste, znate, gospođo, potpuno u pravu.
I ode. Ne znam ja jel to mislio ozbiljno ili je u strahu da nije naletio na neku frustriranu luđakinju to rekao samo da pobjegne, jer ga više nisam vidjela. Naime, taj dan sam se smandrljala s bicikla i završila na hitnoj pa se sljedećih mjesec dana nisam mogla voziti, te ne znam kako je završila obiteljska saga hrvatskog Forsytha, no ako zanemarimo stil koji je mogao biti i izbrušeniji, i dalje mislim ono što sam rekla – kad čovjeku daš slobodu, budi spreman na posljedice. Sloboda ima svoju cijenu.

 

Primjer 2.
Moj prijatelj je u višegodišnjoj vezi. Vole se i poštuju, uspješni u poslu, oboje cijene slobodu. I dogovore se oni tako slobodu da svatko može “ganjati” svoju karijeru kako želi. Kad, ako ne sad? Putovanja, on Rusija, ona Grčka, on Mađarska, ona Italija. Bilo je dobro neko vrijeme. I eno ih sad na partnerskoj terapiji na kojoj slušaju jedno drugo kako jedan drugome predbacuju – ti više nemaš vremena za mene, a ti se meni ne povjeravaš više, kako da ti se povjeravam kad te nikad nema, a i kad dođeš, imaš svoju mamu, svoje prijateljice, pa normalno da imam, kad tebe ne zanimaju stvari o kojima s njima mogu razgovarati, ….. ”Gle, izgubili smo osjećaj bliskosti, kad smo skupa, pazimo da ne povrijedimo jedno drugog pa najčešće – šutimo. Plaćamo visoku cijenu slobode, kaže mi on razočarano. Pitam se nismo li razvodnili naš odnos. Ono što nas je nekad povezivalo, sad nas razdvaja”, rezignirano je konstatirao.

 

I tako dalje. Poslovna partnerstva, suradnje. Na početku je sve divno, imamo zajedničke ciljeve, entuzijazam, sve ćemo zajedno. Onda se tvrtka počne razvijati, napredujete, posao raste. Možda ste iskusili neko takvo partnerstvo ili suradnju. Sve je divno dok se netko se počne osjećati zakinutim, ima osjećaj da poteže više i da više daje.
“Ja hrmbam dok ona ide u Pariz sa svojim mužem. Kužiš, ona je u Parizu, a ja grcam u poslu, klijenti čekaju…”, kaže mi prijateljica.
“Što očekuješ od nje?” pitam ju.
“Ja očekujem da bude odgovorna kao ja”… Uf.

 

Cijena slobode. Skupa je sloboda, skupa. Treba si je moći priuštiti. I znati se nositi s njome.