Blog Mirele Španjol Marković za Glasilo Belupa.

Pomorska knjižica

Prosinac, mjesec radosti i darivanja. Mjesec iščekivanja, dovršavanja poslova, rekapitulacija, uz mirisa cimeta i kuhanog vina ali i mjesec božićnih domjenaka, nevjerojatnih gužvi po gradu, mahnitog jurcanja po dućanima u kupovini poklona za poslovne partnere, prijateljice, muža, djecu…

Već to počne krajem studenoga. Treba nam 45 minuta da bismo došli na mjesto za koje nam obično treba samo 15 minuta.

Jedan takav dan prije otprilike 3 tjedna. Jurim, mahnito jurim nakon posla u jednu osnovnu školu da bih održala predavanje o javnom nastupu, čeka me 30-ak profesora. Već kasnim. Kao bez duše dotrčim na parking i palim auto, kadli ispod brisača opazim zakačena nečija putovnica. Izlazim van, vadim ju i vidim da to nije putovnica nego pomorska knjižica nekoga tko je očito bio parkiran pored mog auta, pa ga je kontrolor s parkinga stavio na moje vjetrobransko staklo.. Žurim, ali znam da je pomorska knjižica putovnica svakog pomorca i da ga negdje u gradu sad netko panično traži. Što da radim?

Svemir

Osvrćem se, razmišljam da li da ga jednostavno stavim nekome drugome ispod brisača i “delegiram” odgovornost. Trajalo je samo sekundu-dvije. To razmišljanje. Shvatim ipak da je Svemir u kojeg tako vjerujem i kojeg propagiram baš meni namijenio taj izazov  i dao odgovornost da to riješim. Nema “forwardiranja”.

Zovem u vožnji nekoliko ljudi da mi pomognu i konačno ga nekako nađemo preko LinkedIna. Stižem na predavanje, 30 profesora sluša kako zovem čovjeka i kažem mu da imam njegovu knjižicu u ruci. On dolazi po knjižicu, donosi mi ogromnu čokoladu, prepun zahvalnosti. Kaže, spasili ste mi život. I otplovi svojim morima.

Drugi dan ujutro dobivam sasvim neočekivano vrijedan poklon od prijateljice. Svemir, kažem samoj sebi.

Napišem na FB post o tome kako je sve u davanju i primanju i vidim nekoliko komentara nekih koji su slično postupili, ali primatelj nije bio nimalo zahvalan. Ali ljudi, ne ide to tako. Zahvalnost za dobra djela ne dolazi nužno od onih kojima smo nešto poklonili ili lijepo učinili. Zahvalnost, povrat, često dolazi od onih od kojih to najmanje očekujemo i u trenutku kad to najmanje očekujemo. Važna je namjera davanja, pružanje, slanje poruke optimizma i brige za druge u Svemir. On će već prepoznati namjeru i pronaći načina da nam se oduži, a najviše će nam se odužiti ako ne dajemo samo zato da bismo dobili natrag.

Davati da bismo dali, ne da bismo dobili natrag.

To je istinsko, pravo darivanje. Darivanje nisu samo skupi pokloni umotani u šarene sjajne papire, darivanje je briga za druge, svako dobro djelo koje učinimo drugom ljudskom biću iz namjere da ga usrećimo, olakšamo mu, razveselimo ga…

Dok razmišljamo o tome što bismo kupili našim bližnjima za Božić, probajmo se sjetiti što bi ih zaista razveselilo. Poziv na kuhano vino u adventski okićenom Zagrebu, poruka “prolazim pored tvoje firme, šaljem pusu”, karte za neku predstavu, zagrljaj i “ponosna sam na tebe” djetetu, priznanje poslovnom suradniku, božićna zvijezda ili buket cvijeća- muškarcu? Posaditi i pokloniti božićnu pšenicu nekome za koga znate da mu ne uspijeva? Tako jednostavno, a tako toplo.  Kupiti knjigu “Moć uvjeravanja” prijateljici koja već dugo želi zavesti mr. X-a? Ili jednostavno darivati vrijeme, najvrijednije što imamo?

Razočaranje i tuga

U poslovnom svijetu ljudima pokloniti razgovor, dati im priznanje za doprinos uspjehu cijele organizacije malen je čin za lidera ali velik za motivaciju njegovih suradnika. Veliki lideri čine svoje suradnike “velikima”. Unatoč tome što je tako jednostavno, što je tako lako, što ništa ne košta, topla, lijepa riječ zahvale još je uvijek najtraženiji i najdragocjeniji poklon na poslovnom tržištu, tako često zanemaren i izostavljen.

I dok se u poslovnom svijetu to reflektira kao razočaranje ili rezignacija (moj šef me nikad ne pohvali, samo kad nešto ne valja, onda prigovara), u privatnom životu nedostatak pohvale, brige i zahvalnosti očituje se kao – tuga.

Briga za druge energija je koja nam tako silno treba u stoljeću otuđenosti, u svijetu individualizma, natjecanja, borbe za vlastiti uspjeh, trke za osobnim postignućima.

 Poklonimo sebi – brigu za druge.

Najveći je poklon kojeg možemo dati zajednici u kojoj živimo, ali i sebi je njegovanje kolegijalnosti, odgovornost za sreću drugih, briga za druge. Tako gradimo  zdravu atmosferu humanosti koja nas čini boljim ljudima. Možda zvuči kao paradoks, ali poklonimo sebi – brigu za druge. Jer ćemo se tako osjećati potpunijima, humanijima, s osjećajem više svrhe našeg postojanja.

A što ću ja danas učiniti da bih se osjećala potpunije?

Danas ću nazvati mog oca koji je rođen 1936. (ali koji se naljutio na mene kad sam mu nedavno čestitala jubilarni, 80. rođendan) jer je uvjeren da ima punih 81,  reći mu da mi nedostaje, takav tvrdoglav, i pokloniti mu nešto za 81. rođendan, kad sam već propustila jubilarni.  Onda, pozvat ću prijatelje na kolače, napisat ću nekoliko lijepih mailova zahvale ljudima, posadit ću božićnu pšenicu prijateljici kojoj ona nikad ne uspije i iznenaditi ju, pripremiti poklone i slatkiše za djecu u Keniji koju ću s obitelji posjetiti preko zimskih praznika, a navečer ću odšetati do okićenog Zagreba uz pomisao na to kako je prosinac prekrasan mjesec za darivanje ushićenja sebi i drugima.

Želim Vam prekrasne blagdane i bajkovitu, zahvalnošću i brigom za sebe i druge okupanu 2017. godinu!