Blog Mirele Španjol Marković za Glasilo Belupa.

Pet riječi koje je nateže izgovoriti:
1. fenolftalein
2. sinohoflazostron
3. tetrahidrokanabinol
4. dihlodifenitrotrihlostran
5. Oprosti

Dobro, možda farmaceutima, kemičarima i liječnicima prve četiri i nisu tako teške, no peta je često najteža, zar ne?

Sjećam se tog izraza na licu mog sina kad sam ga natjerala da se ispriča bratu zbog toga što mu je rekao “majmune”. Imali su možda 4 i 7 godina i posvađali su se zbog neke gluposti, kao što to stoljećima čine braća i sestre. Prirodno rivalstvo, svađa dvoje braće koja nakon nekog otimanja igračke ili glupe šale, neke nesmotrene izjave ili potrganog autića završi verbalnim obračunom, suzama, škrgutanjem zubima i prijetnjama. Bratske svađe, živciranja i međusobno prkošenje koje se prenose se s koljena na koljeno, generacijama. Poznato? Naravno. I mi smo to činili. Ali kao roditelji ne smijemo to dopustiti. Nije nam važno tko je u pravu, nije nam važno tko je prvi počeo, nije nam važno tko je kriv. Ušla sam baš u sobu kad sam čula to “majmune”. Kako smiješ tako ružno govoriti, ispričaj se bratu!, oštro sam naredila. “Ali on je meni rekao… “
“Ne zanima me, ja sam čula što si ti njemu rekao. Ispričaj se, ne dozovoljavam uvrede među vama. “
“Ali mama”, pokušao je vidno uzrujan…
“Odmah! prekinula sam ga. “
I onda taj izraz lica. Poniženje. Bijes. Na mene, na brata, na nepravdu. Zacrvenio se kao paprika i kroz zube procijedio “oprosti”. Ta jedna iznuđena riječ poput noža je zaparala prostor. Znala sam da sam pogriješila. Jer ova isprika nije bila iskrena. Jer osim osobnog poniženja i osjećaja nepravde nije za dijete donijela ništa dobroga, osim prazne forme. Poslala sam im poruku da je uljudnost važnija od osjećaja, od pravde. Nitko tu ispriku nije shvatio ozbiljno, niti ja niti moj stariji sin kojemu je ona bila upućena. Svi smo se osjećali loše, no naučila sam. Ponekad je bolja brutalna iskrenost nego prazna, hladna, lažljiva uljudnost.

Sjetila sam se toga ovih dana kad se u javnom i medijskom prostoru traži od nekih političara da se ispričaju za nešto što su rekli. Čemu, ako ako ona nije iskrena? Ako se ispričamo samo zbog pritiska javnosti, imamo praznu formu bez sadržaja. Iskreno, bi li isprika, ako nije stvarno pomišljena, zaista donijela satisfakciju onome kome je upućena? Ljudi su emocionalna bića, mi i kad ne znamo, osjećamo. Osjećamo energiju riječi, istinu. A tako često od nas se traži – umivena laž.
Učimo da je lagati ružno, zar ne? Onda zašto u javnosti stalno tražimo da se javno laže?

Vratimo se u privatno. Povrijedili ste partnera? Prijatelja? Kolegu? Kako bi izgledala prava, iskrena isprika? Prije svega, važno je osjećati istinsku želju da nekome koga smo riječima ili djelima povrijedili, uputimo ispriku. Ne zbog drugih, ne zbog očekivanja, nego zbog sebe. Onda tek razmislimo o formi. Često nam je teško reći oprosti, pa se pokušavamo na druge načine – pažnjom, cvijećem, poklonima, iskupiti. Međutim, nije to baš pravi način. Isprika se mora odnositi na konkretan događaj, trenutak ili izjavu.

Pa ide ovako :

1. Recite da vam je žao zbog toga što si učinio/rekao/povrijedio osobu
2. Pitajte što možete učiniti da stvar popraviš ili ispraviš.
3. Obećajte da to više nećeš ponoviti.

Važno – nemojte se ispričavati ako to zaista ne mislite ili ako ćete istu stvar prvom prilikom ponoviti. No ima i onih ljudi koji se često ispričavaju, a znate da tako ne misle. Neće ona nikada više uzimati spajalice s Vašeg, stola, ma kakvi. Do sljedeće prilike, jer baš je bila gužva i hitno mu je trebalo i … I sutra ste opet bez omiljene šarene kutijice na stolu. Pa one prijateljice koje je partner prevario s prijateljicom, ali se ispričao, jer ona ga je zavela, popilo se previše, trenutak slabosti, nikad više, mislio je na vas… Aha… Pa oni nasilnici koji viču na ljude, jer dobro što ti sad dramimo, malo je nervozan čovjek, pukla mu guma na autu… Drugi put ga je zaustavila policija i tako svaki put. Mora se čovjek negdje ispucati.
Klinci koji svaki put svečano obećaju da će dignuti dasku od WCa pa opet iznova ujutro još bunovni žmirećki sjednete u mokro. Pa one prijateljice koje vječno kasne na dogovore i uvijek, baš uvijek imaju razlog zašto kasne. Oprosti, opet ja, znaš već mene… Grrrrr. Ako nakon “oprosti” nema promjene ponašanja, prestajemo biti vjerodostojni. Ljudi nam prestaju vjerovati, s pravom.

I da završimo pozitivno. Oprosti treba znati reći, ali ispriku treba znati i primiti.
“U redu, prihvaćam ispriku” je dobra reakcija.
“Ne mogu ti sad još reći da li ti opraštam, molim te daj mi vremena” je isto pošteno.
“U redu, ali ti si meni rekao… to je bilo jako ružno… “ te vraćanje i pretresanje samog događaja nakon isprike nije konstruktivan način da primite ispriku. Ali je dobar način da demotivirate i obeshrabrite sugovornika. Ne očekujte da vam se ikad više pokuša ispričati. Ili smo oprostili ili nismo. Točka.