coin-dollar map2

Leadership

Kapljice mudrosti – Uvjerenja-snaga i razorna moć

Mirela Španjol Marković

04.10.2016

Blog Mirele Španjol Marković za Glasilo Belupa.

 

Ja imam uvjerenje da ne mogu živjeti bez slatkiša. Ne samo da ih volim jesti, ja volim i peći torte i kolače i onda, a božemoj, mora to netko i pojesti, jel’da? Moja obitelj voli jednostavne kolače kao što su štrudle ili jednostavni kolači od voća no, to ne smatram nekim kulinarskim izazovom, pa onda na kraju fine kremaste torte, razne parfe kreme i kolače od sira najčešće pojedem sama. Mislim, što da čovjek radi, neću to valjda baciti, zar ne? I tako torta za tortom, nakupilo se tu par kilograma viška, no unatoč vježbanju, vožnji biciklom, stalnoj fizičkoj aktivnosti, ako želim skinuti tih par kg i ući u onu haljinu u izlogu koju gledam već neko vrijeme, moram promijeniti prehranu. “Ali ja ne mogu bez kolaaačaaa i fine tjestenine, bez onog finog crnog bavarskog kruha, kakav je to uopće život,” jamrala sam svojoj trenerici u centru za oblikovanje tijela. Strogo me pogledala ispod naočala- ako kažeš da ne možeš, onda se programiraš da ne možeš. Ajde prvo probaj pa onda reci. Uostalom, kakav je to stav da ne možeš, tobože ljutito me “oprala”. Možeš ono što misliš da možeš, ti to valjda znaš. Vidi – odvela me do panoa sa fotografijama žena koje su skinule 10, 20, 50 i više kilograma. Ako su mogle one, možeš i ti tih tvojih 5, kaže i odleprša sa smješkom i onih svojih 50 kila dalje.
A onda se probudio coach u meni. Ili dišpet onih mojih 50% dalmatinske krvi. Već šesti dan ne jedem slatko i sa smanjenim unosom ugljikohidrata i bez nekih trauma, ja sam još živa! I osjećam se sjajno. Jer ja to naravno mogu, samo me blokiralo uvjerenje.
No, dok bih prije par godina pomislila kako se radi o nedostatku motivacije, danas znam da je problem puno dublji. A taj je da si ja ne želim nešto uskratiti. Kod puno ljudi koji su bezuspješno isprobavali razne dijete, vidjela sam sasvim drugi problem- želja za hranom kojom naizgled možemo nahraniti emocije, ranjivost, nedostatak intimnosti, ljubav, povjerenje, i sve one traume i povrede iz djetinjstva. Nikakva dijeta tu ne pomaže, pomaže samo uvjerenje da ćemo više dobiti nego izgubiti. Dok god je u pozadini neke odluke uvjerenje da se moramo odricati, uskraćivati, otimati si nešto na što imamo pravo umjesto da si dopuštamo i biramo biti zdravi, vitki, poletni, da dopuštamo našem organizmu da se odmori od toksina, šećera i masti, nećemo uspjeti.
Uvjerenja i riječi koje koristimo su ta koja treba preoblikovati, promijeniti, a tek onda tijelo. A onda je lako donijeti odluku.

 

Dijeta je samo primjer. Općenito, uvjerenja su silno moćna, naročito ona ograničavajuća. Npr. uvjerenje da ne zaslužujemo bolje uzrok je mnogih patnji i nesreća nekih ljudi koji se ne usude promijeniti loš brak, loš posao, šefa koji nam zagorčava život, prijatelje koji nas iskorištavaju…
Neka od najčešćih ograničavajućih uvjerenja su:
Uvjerenje da je novac prljav.
Uvjerenje da su muškarci/žene svi isti(e).
Uvjerenje da se za uspjeh mora teško i naporno raditi.
Uvjerenje da je znanje moć. (A vidi Trumpa, Keruma itd)
Uvjerenje da se ne možemo mijenjati.
Sve su to uvjerenja koja kreiraju naš život i stvari koje će nam se događati. Nema pogrešnih uvjerenja, nego samo onih koji nam više ne trebaju i koje trebamo napustiti. Ne koriste nam.
U pozadini ograničavajućih uvjerenja je pomisao da ćemo, napuštajući okove kojima smo se sami okovali, ostati sami, bespomoćni, da nas ljudi neće voljeti, da je svijet mjesto patnje i da život moramo proživjeti žrtvujući se jer bolje ne zaslužujemo.

 

Sva naša ponašanja proizlaze iz njih. Znamo da se ona grade u najranijoj dobi i teško se mijenjaju tokom života. Veliku ulogu tu stoga ima odgoj. Ako u svom djetetu potičete pozitivan stav o sebi i prihvaćate ga kao jedinstvenu jedinku sa svojim manama i vrlinama, razvijate njegovo samopoštovanje i uvjerenje da vrijedi. Poticanje samopouzdanja djeteta najvažniji je zadatak roditelja. Osjećaj da je zaštićeno i vrijedno ljubavi i kad se ne ponaša u skladu s našim očekivanjima najveći je kapital koji možete položiti na život svoga djeteta.

 

Hoćemo li odgojiti preplašeno, krhko dijete koje se boji svoje sjene jer smo svoju roditeljsku ulogu shvatili kao ispravljanje njegovih pogrešaka i dresuru za prosječnost ili ćemo mu pomoći da izraste u samopouzdano, stabilno biće uvjereno u svoju vrijednost i jedinstvenost?
Tu je zatim škola. Statistika kaže da nas u školi u prosjeku 10 puta više kritiziraju nego hvale. U prilog tome ide priča iz mog vlastitog roditeljskog iskustva kad su nam djeca u prvom razredu dobila bilježnicu u koju bi razrednik pisao roditeljima što je loše učinio toga dana. “Tužibaba bilježnicu” koju smo svaki dan morali potpisivati. Koji fokus na pogreške! Kao danas se sjećam zaprepaštenog izraza učiteljičinog lica kad sam na roditeljskom upitala ima li “Srčeko bilježnica” za – pohvalu. Ravnoteže radi.

 

Za kraj, par pitanja za Vas:
Hranite li neka uvjerenja koja vam više ne trebaju?
Što se mora dogoditi da ih promijenite?
Jeste li svjesni toga da ste jedinstveni, originalni i vrijedni ljubavi?
Jeste? Čim ćete se onda danas nagraditi?

 

Možda srčeko bilježnicom, npr. u koju ćete pisati što ste sve dobro i lijepo doživjeli danas. Recimo, pročitali ovaj blog 🙂