Ima jedna zemlja, predivna, prekrasna, najljepša na svijetu. I u njoj žive predivne žene, najljepše na svijetu. One se rađaju uglavnom u najlipšem gradu na svitu, Splitu, a taj grad je na najlipšem moru na svitu. U tom moru žive najukusnije ribe – zubaci, kovači, lignje i škarpine kakve se nigdje na svitu ne mogu naći. A u toj bajkovitoj zemlji, nadnaravno lijepoj, zelenoj i plavoj, punoj života, žive najpametniji ljudi na cilon svitu. Oni vide svu tu ljepotu – more, nebo, žene, zubace i lignje, jer imaju oči. Najljepše, naravno. Ali su ti lijepi ljudi nekako ljuti – jer nažalost, ti ljudi imaju i uši da čuju. Pa uz šum mora i cvrkut najraspjevanijih ptica na svijetu čuju i svu silu ružnih riječi, gluposti, psovki i zvižduka koje iz nekog neobjašnjivog razloga upućuju jedan drugome. Ne bi oni to htjeli – vide oni da neki drugi narodi vole svoju zemlju, cijene ono što imaju, poštuju institucije svoje države, državne simbole, vjeru, pa čak na neki način i prihvaćaju materijalno siromaštvo kao okejiš. Puni su života ti ljudi u tim drugim, dalekim zemljama. A zašto, zašto?
U potrazi za odgovorom otisnu se tako jedna manja grupica ljudi sastavljena od dvi najlipše žene na svitu i tri najpametnija muškarca u regiji (ajde, da baš ne pretjeramo), da vide što je to tako drugačije u nekoj dalekoj istočnoj zemlji i njezinim ljudima da su tako sretni i zadovoljni, da se o tome naveliko priča.
Tajland – zemlja sretnih ljudi
Nakon 17 dana putovanja po toj mnogoljudnoj, prosječno siromašnoj, ali duhovno bogatoj zemlji, zaključak je sljedeći: ili sreća i životna radost nema nikakve veze s okolnostima u kojima ljudi žive ili su na Tajlandu (a vjerujem i drugim zemljama dalekog istoka) stanovnici na nekim teškim i opojnim drogama.
S 20 sati vremenskog odmaka i isto toliko temperaturne razlike, dočekala nas je odmah na aerodromu srdačnost, poštovanje prema vlastitoj kulturi iz koje proizlazi i poštovanje prema svakom gostu koji se zatekne u njihovoj zemlji, život u zajednici koji daje naslutiti da se ljudi bolje osjećaju u kolektivističkim društvima koja podržavaju zajedništvo i međusobno podupiranje nego u zapadnjačkom koji obilježava individualizam, borba za prevlast, žudnja za materijalnim i isključivost prema različitosti. Dok na prljavim, muljavim rijekama turisti na turističkim brodovima lepezama kupljenima na riječnim tržnicama hlade svoja, u Max Mara i Ralph Lauren svilene košulje odjevena tijela, sa plovila napravljenih od običnih komada stiropora smiješe se tajlandske žene i ribari. Siromaštvo trošnih sojenica u kojima živi velik dio višemilijunskog Bangkoka para oči. No u potpunom je neskladu s vedrim izrazom lica ljudi koji nam mašu iz svojih ležaljki. No bili mi u Zlatnom gradu, dijelu Bangkoka oblijepljenom zlatom ili u siromašnom selu gdje ljudi žive u plemenima, ono što osvaja, to je optimizam i pozitiva koju osjećate na svakom koraku. Ljudi su vedri i neshvatljivo zadovoljni svojim životom. Full of life, rekli bismo.
Nas, najpametnije i najljepše žene i muškarce tog trenutak u Tajlandu zadivilo je poštovanje koje Tajlanđani ukazuju naspram kraljevske obitelji, dok ispod glasa i s iskrenim poštovanjem govore o dobročinstvima koje su kralj i njegova supruga u ovih 40 – ak godina vladavine učinili za zemlju. Razvoj gospodarstva, promocija kulture Tajlanda, iskorjenjivanje trgovine opijatima na sjeveru zemlje, tzv. Zlatnom trokutu, princeza koja je cijeli svoj život posvetila obrazovanju i potpori siromašnima…
Istovremeno, Tajlanđani nemaju milosti prema svojim političarima – kad i ako utvrde da su zloupotrijebili položaj, protjeraju ih iz zemlje. Just like that.
Brzo smo shvatili da je bolje da ne vučemo paralele. U svijesti tih ljudi koje je oblikovala budistička religija je uvjerenje da je svaki život vrijedan poštovanja, da je materijalni svijet samo iluzija te da je cilj prosvjetljenja postići nirvanu, odcjepljenje duše od ega. Čini se da ljudi nisu orijentirani na osudu drugih i drugačijih, nego im je fokus na postizanju vlastitog unutarnjeg mira i duhovnog sklada te prihvaćanje zakona karme – on kaže da svako biće snosi posljedice vlastitih djela. Karma se odnosi na uzročno posljedičnu vezu između namjere i djelovanja pojedinca na njegovu budućnost.
Vjerodostojnost
To sve prošlo mi je kroz glavu promatrajući jučerašnju inauguraciju novoizabrane hrvatske predsjednice najpametnijeg naroda na svijetu. Uz riječi pomirenja, poziva na zajedništvo i poziva na nacionalni konsenzus u izražavanju ljubavi prema domovini, neprihvatljiv žamor pri spominjanju bivših hrvatskih predsjednika. Nema li veće ironije? Riječi pomirenja i poziv na zajedništvo u kontekstu prisutnih uzvanika koji već mjesecima uporno ignoriraju institucije hrvatske države, kakve god one bile i kome god se one ne sviđale postaju upitne vjerodostojnosti i s pravom se pitamo je li sve izrečeno iskreno i sa stvarnom namjerom. Dobra namjera i dobra djela stvaraju dobru karmu i sretnu budućnost. Zato dajmo tim riječima nove predsjednice šansu. Jer optimizam i dobra namjera u ovoj mrzovoljnoj, ogorčenoj, ciničnoj masi podijeljenih ljudi u jednoj prekrasnoj zemlji zaslužuje šansu. Pa tako i ovaj blog nade, makar ta nada bila naivna i glupa, kako neki kažu.
Full of life, full of joke
I još da kažem što mislim o ovom novom sloganu HTZ-a. Stalno me pozivaju da se izjasnim. Nisam stručnjak za marketing niti copywriter, ali ova žestoka negativna reakcija javnosti ima veze s blogom.
Jer ta žestina i otpor pokazuju da u nama fakat ima života. Jer da nema, ne bi bilo toliko duhovitih replika, obrada, satiričnih komentara. Nikoga ne bi bilo briga za glupi slogan. Svi bismo ležali napušeni i nadrogirani u IKEA krevetima i čekali da umremo. Ali jok. Mi imamo stav. Mi se zajebavamo. Mi smo Full of joke.
Ma gle, prodaja je prodaja. Nije taj slogan ni namijenjen Hrvatima. Pa stoga meni nit je dobar nit loš dok ne vidimo rezultate. Ili možda mislite da će turisti reklamirati nakon godišnjeg odmora da ono „full of life“ nije bila istina?
Mislim, fakat me zarazio taj budizam …
