Nedavno sam na jednoj konferenciji o leadershipu imala prilike slušati predavanja dva CEO-a iz dvije različite kompanije o timskom vođenju, motiviranju i strateškom leadershipu, dakle pravim temama s kojima se susreću vođe, što je uostalom njihov posao.

Jedan od njih je u tvrtki kojoj je na čelu od samog početka. Startao je kao pripravnik – inženjer i u ovih 20 godina prošao sve stepenice u razvoju firme. Gradio je firmu koju sad doživljava kao svoju (iako je u stranom vlasništvu), i na koncu postao predsjednik uprave. Dok je govorio o misiji, strategiji, postavljanju ciljeva, te jasnim smjerovima u kojima su išli da bi te ciljeve postigli, u očima mu se ocrtavao ponos zbog iznimnog uspjeha kojeg je firma postigla. No, nije govorio samo o ciljevima i sjajno postavljenoj strategiji, nego i o ljudima koji su zajedno s njim gradili taj izniman poslovni uspjeh. To mi je ponovo potvrdilo koliko je dugoročno strateško planiranje alfa i omega uspjeha.

I druga, najvažnija stvar koja mi se učinila ključnom za uspjeh ovog lidera je tih 20 godina. Kad je Japanac jednom pitao Engleza kako je moguće da mu je engleska trava u vrtu tako savršena, rekao je „treba posaditi dobro sjeme i redovito ga zalijevati“. Japanac mu na to kaže da je on učinio isto, ali svejedno nije tako lijepa. Na to mu Englez odgovori, da no ja to činim neprekidno već 30 godina.

Grit, upornost, osobina o kojoj sam već nekoliko puta pisala, posvećenost cilju i ne mijenjanje strategije svako malo kad se netko sjeti, novi direktor, nova vlada, mijenjanje radnog mjesta, firme, partnera svakih godinu dana ne bismo li ispitali ima li što bolje za nas, to je tajna uspjeha ovog lidera. Lojalnost i usmjerenost na timski rad je ono što ga pokreće.

Idemo pogledati što je s drugim liderom na istoj konferenciji.

Za razliku od prvog, umjerenog i tihog, ali argumentiranog nastupa, ovaj je bio dinamičan, zabavan, pun šala i pošalica, a njegova prezentacija sjajna zbirka zanimljivih citata i pametnih izreka kakve svakodnevno vidimo na društvenim mrežama te youtube videima ubranih s TEDx događanja.

Nemam tu što zamjeriti – njegov nastup bio je samouvjeren, duhovit, zabavan i motivacijski.

Ni sličan prezentaciji njegovog prethodnika koja je bila strateški posložena, organizirana, potkrijepljena grafovima i fotografijama pogona njegove tvrtke.

I još jedna stvar.

Ovaj drugi je već u 4. firmi na mjestu predsjednika uprave. Nakon prezentacije, pitala sam ga zašto je svojevoljno otišao s mjesta CEO-a prethodne, velike i uspješne tvrtke. Rekao je da mu je bilo dosadno i da u životu traži nove izazove.

Dva lidera, dva prezentacijska i liderska stila, dva poslovna uspjeha.

Niti za jednog ne bih mogla reći da je bolji ili lošiji od drugoga, samo mogu preferirati jedan ili drugi stil i mislim da je jako važno znati što su naši unutrašnji pokretači. Pokreće li nas graditi ispočetka nešto novo, biti dio tima, upornost i neodustajanje. Ili nas, s druge strane, pokreće istraživanje, skakanje s projekta na projekt, izazovi, napuštanje zone sigurnosti… Kao ona pjesma Meri Cetinić „Ja sam skitnica, ne drži me mjesto“…

U svakodnevnom poslu susrećem se s oba tipa lidera koji dolaze na coaching – bilo da su posvećeni i vjerni jednoj ideji, firmi ili da su u potrazi za nečim novim, ono što je najvažnije je da su svjesni svojih unutrašnjih pokretača. Isto tako, i tvrtke koje traže vrhunske lidere preko headhunting agencija morale bi znati kakve lidere žele i koje osobine lidera im u kojem trenutku razvoja firme trebaju.

Posvećenost, lojalnost, ustrajnost, timski igrači ili kreativni solo igrači, s mozgom startup-ovaca,  koji će se kratko zadržati ali donijeti neke nove ideje, iskustva iz drugih industrija, istraživački duh i nove metode. Na kraju krajeva, u raznim fazama razvoja trebamo različite ljude oko nas.

Iako bi naslov ovog bloga mogao asocirati na usporedbu između marljivosti i lijenosti, to mi nije bio cilj, nego simbolički prikazati razliku između dva liderska i prezentacijska stila od kojih je svaki jednako vrijedan. Uostalom, iznimno cijenim i cvrčanje! 🙂