Bilo je to putovanje života. Moja davna želja, san i neopisiva čežnja, otići u kolijevku civilizacije, crni kontinent koji je u mojim mislima mirisao na savanu nakon kiše, i iako ga nikad prije nisam osjetila, znala sam kako miriše. Puno mi je puta dolazio u snove, taj put, prisjećajući se zamišljenih razgovora o Africi s mojom preminulom majkom, strastvenom geografkinjom s kojom sam od djetinjstva maštala o njemu.
S njenom slikom u koferu, suprugom i klincima sjeli smo tog utorka na avion za Nairobi. I čudo se zaista dogodilo. Dijelim s vama što sam naučila u Africi.

Kaos
Miris proljeća zapuhnuo je dok smo izašli iz aviona i avantura je započela odmah na aerodromu. Afrički način život odmah je pokazao svoje lice – umorni od leta, zbijeni u malu prostoriju čekali smo da nam pregledaju dokumente dobrih 3-4 sata. Bez ikakvog reda masa nas je nosila nekamo naprijed, stihijski, ljudi su se gurali slijeva i sdesna. Uzalud smo čekali smo da neki službenik dođe i svrsta nas u neki red. Ništa. Mi, putnici iz Europe, navikli na neku organizaciju, pokušavali smo sami uspostaviti neka pravila, jer reda mora biti, no osoblje na aerodromu nije se uzbuđivalo. Pregledavali su vize i njihov posao nije bio da rade red. Već tamo naslutila sam da je to to, ono po što sam došla. Slutnja da će putovanje i dalje ići tako, obestinila se. Afrika ne voli redove, nego poštuje prirodnu borbu za mjesto pod suncem. Ok, nismo u Hamburgu ni Zurichu, pomislih. Opusti se, rekla sam si i dobro je da jesam. Koristilo mi je.

Strah
Znate li kako se osjeća bijelac usred dana u Nairobiju? Valjda onako kako se manjina uvijek osjeća. Onako kako su se afrički crnci osjećali kad su ih sa Zanzibara brodovima u neljudskim uvjetima ne tako davno dovozili u Ameriku. Osjećaj neugode popratili su brojni naoružani policajci, vojnici i neki čuvari koji su nas svako malo legitimirali, dok smo prolazili ulicama praćeni pogledima mnogih dokonih uličnih promatrača.

Skromnost
Nevjerojatno  vretenastih, izduženih tijela, ratnici Masai plemena dočekali su nas plesom i proveli kroz svoje selo načinjeno od nastambi od kravljeg izmeta koje grade – žene. Trajanje gradnje je oko 6 mjeseci, u nastambama nema svjetla, ali život buja nesmanjenom žestinom. Da, može se biti bez struje, vode, zajednički odgajati djecu, hraniti se mlijekom pomiješanim s krvlju mršavih krava s kojima dijele prostor. Možda tako skromna ishrana, život bez šećera i zajedništvo (cijelo pleme se brine za svu djecu) pridonosi njihovoj vitkoj figuri, no za savršen engleski kojim upoznaju turiste sa svojim rijetkim i skoro izumrlim načinom života sigurno nije zaslužan internet i gledanje filmova, nego politika Kenije, nekadašnje britanske kolonije koja je zadržala dvojezičnost. Nismo primijetili da su se pomamili za našim iPhoneima, tabletima i čudima koje smo nosili da zabilježimo taj sjajan primjer plemenskog života.

Surovost i poniznost
Prvi je siječnja, 6 sati ujutro. Nakon kiše prethodnog dana savana miriše u šatorima u kojima bez struje i vode slavimo novu godinu. Miriše baš onako kako je mirisala u mojim snovima. Dok negdje u svijetu nebo paraju vatrometi, mi u tišini ulazimo u savanu jer su životinje aktivne ujutro. I odmah na početku, Afrika u svom punokrvnom doživljaju –lavovi love kravu, dočepaju je se i nakon nekoliko trenutaka unaprijed izgubljene borbe, gledamo kraljeve savane kako jedu utrobu još tople životinje. Prozor koji nikad više neću poželjeti vidjeti, taman i da je to sve što smo vidjeli. Gledali smo ovaj prizor bez riječi, puni poštovanja prema prirodi, pa i njenim surovim zakonima, da ne narušimo zov divljine, zadubljeni svatko u svoje misli.
Ipak, imali smo sreće. Vidjeli smo sve što savana može pružiti – životinje i savana su nam, navikle na suživot s čovjekom, brojne ekspedicije, šum džipova po grbavim cestama, pokazale svu svoju raskoš – pazili smo da se ne poskliznemo jer najviše ljudi strada od nilskih konja koji prijetvorno “chillaju” u Masai mari, čineći se nezainteresiranima, no približite li im se previše, nemaju milosti i u sekundi ste plijen. Veličanstvena rijeka pruža utočište tisućama krokodila, gnuova, zebri, a u listopadu postaje krvavo bojište u stampedu koji životinje čine da bi prešle na drugu stranu u potrazi za hranom. I dok na obali rijeke gledamo kosture mnogih koji pretrčavanje nisu preživjele, opet razmišljamo o smislu života. Dok napuštamo savanu u podne, od krave na početku nije ostalo ništa, a na izlazu nas neočekivano svojom pojavom pozdravlja gepard, promatrajući nas takvom mirnoćom i sigurnošću da mi neka jeza prožima kralješnicu. Osvještavam osjećaj skromnosti i poniznosti dok napuštamo savanu. Nekakav kvar na džipu daje mi priliku da nakratko izađem i ispod jednog kamena ostavim maminu sliku.

Kibera – zajedništvo
Najveći slam u Africi broji prema procjenama oko 2 milijuna ljudi, kažu. Nitko ne zna sa sigurnošću, svaki dan ljudi dolaze i nastanjuju ovaj najsiromašniji dio Kenije, naselje načinjeno od kartonskih kutija, limenih krovova, klimavo stavljenih na improvizirane nastambe. Prljave prašnjave uličice čine se poput odlagališta smeća, na vrućem zraku vise polovice ovaca na koje se skupljaju muhe, ispod piše “butcher”. Ljudi su svi vani, u nastambama živi po 10 članova obitelji, samo su 2 kauča. Veselo nas pozivaju u svoj dom. Pitamo kako spavaju svi u tih 3 kvadrata prostora. Imaju raspored kad tko spava na kauču, a tko na podu. Veseli su, smiju se. Vodič je iz Kibere, mladić nosi majicu s natpisom “Born in Kibera”. Shvaćamo da Kibera nije samo slam, to je lifestyle, način života, čvrsta, podržavajuća zajednica ljudi koji nisu fascinirani nama – prolaznim turistima koji svakodnevno prolaze njihovim naseljem, umorni od svog zapadnjačkog života, u potrazi za autentičnošću i privučeni tim iskonskim, siromašnim načinom života kao magnetom. Mi smo, znaju oni, jedni od onih koji će ostaviti donaciju u trošnoj školi sa zemljanim podom i drvenim klupama s par postera na zidu s engleskim pojmovima. Mi smo, znaju oni, ljudi koji tragamo za smislom života dok žive dan po dan, ponosni i zahvalni za život, toplinu, zajedništvo i duboko povjerenje u zajednicu od koje smo se mi davno odnarodili. Pomislila sam u jednom trenutku koliko se u našim ruksacima nalazilo tableta za smirenja, antidepresiva i znaju li ti ljudi što je to… Ako se pitam tko je od nas zadovoljniji, sretniji, ili je to retoričko pitanje? Idealiziram li? Vjerojatno, no zajedništvo i suradnja je ono što je poruka iz Kibere.

Hakuna matata
Ipak, jedan od najvećih škola koju sam kao coach, promatrač života bez potrebe za osuđivanjem ponijela je stav afrikanaca o tome što je hitno, te pojam vremena. Hitno, brzo i točno jednostavno – ne postoji. Ako zapadni svijet ikad mislio da može naučiti crnog čovjeka odraslog u vrućoj klimi na 30 stupnejva da se ponaša onako kako mi to očekujemo i mislimo da treba, grdno se vara. Sreli smo Europljane koji tamo žive destljećima i koji su odustali od toga da od njih očekuju brzinu i efikasnost. Jednom smo promatrali sat vremena pakiranje kofera na autobusa, raspakiravanje i pretumbavanje kako bi došao koji novi putnik. Ne vjerujući da je moguće toliko neefikasno raditi, pri čemu smo kasnili već sat vremena u odnosu na najavljeno vrijeme polaska, konačno smo se opustili i shvatili da se ne radi o gluposti, kako bi čovjek pomislio, nego o načinu razmišljanja i življenju u sadašnjem trenutku. Nema planiranja, nema razmišljanja o sljedećem koraku. Već navikli da zapadnjaci šize na to da se doručak servira satima, da nema optimizacije, samo bi mirno rekli hakuna matata. U Keniji je to metafora za sve što je afričko, spontano, neplanirano. Nema problema, samo polako. Nakon 11-satnog putovanja iz Kenije stižemo u u Tanzaniju. S pogledom na veličanstveni Kilimanjaro, naučit ćemo tanzanijski izraz za isti izraz: pole-pole. Polako, polako. Uistinu, kamo žurimo?

Zanzibar – sram i kolektivna krivnja
Nakraju trotjedne afričke avanture, putovanja lokalnim autobusima od Nairobija do Dar es Salama u autobusu bez klime, iscrpljeni ali zamišljeni stižemo u Stonetown, rodni grad Freddyja Mercurija i grad – podsjetnik na sramnu povijest ropstva. Mučno nam je bilo gledati podrume u kojima su američki kolonizatori držali stanovnike i prevozili ih u neljudskim uvjetima u Ameriku. U našoj svijesti nepozvana zaživi patnja i bol, jauci i prizori mučenja.
Taj osjećaj srama što je čovjek čovjeku u stanju činiti nosimo cijelo vrijeme i ne briše ga ni predivna priroda, palme i bijeli pijesak Zanzibara. Tu konačno nailazimo na restoran našeg Zadranina koji već godinama živi ovdje. Priča nam kako je, ni bolje ni lošije nego u Hrvatskoj, kaže, korupcija i ovdje i ondje, teško naći dobrog radnika i ovdje i ondje… Jednostavno je drugačije, kaže uz osmijeh.
Konačno se nakon dugo vremena najedemo dobro napravljene ribe, a da nije riža i gulaš od mršavih krava. Palačinke najednom dobivaju novu dimenziju divljenja nakon šećerne apstinencije od 3 tjedna. Uživamo par dana i unatoč suncu, toplini, lijepim bungalovima, čeznemo za povratkom u domovinu.

Afrika je divna, Afrika je bolna, Afrika je u mom srcu. Ali trebat će mi mjeseci da upijem i posložim sve što osjećam i pustim to duboko u svoju dušu. Mama, uspjele smo.