coin-dollar map2

Prezentacijske vještine

Može li svanuti novi dan s #Oprah2020?

Gost bloger

10.01.2018

Piše: Nika Gulin

 

Kao što vjerojatno znate, ovoga se tjedna u Hollywoodu održala dodjela nagrada Zlatni globus.  Međutim, ono o čemu svijet bruji već danima nisu dobitnici nagrada, već moćni govor kojeg je na dodjeli održala Oprah Winfrey nakon što je primila nagradu Cecil B. DeMille za životno djelo.  Važno je naglasiti da je cijela dodjela prošla u politiziranom ozračju. Zvijezde su nosile crnu boju kao znak protesta zbog nedavnih otkrića o seksualnom zlostavljanju u filmskoj industriji, a i šire.

 

Očekivano, ta se tema provlačila kroz čitavo događanje, posebice kroz šale voditelja Setha Meyersa koji je dodjelu otvorio riječima: ”Sretna Nova godina Hollywoode! U 2018. godini marihuana je konačno dozvoljena, a seksualno uznemiravanje konačno nije!” Međutim, vrhunac večeri je nastupio kad se Meyers našalio da bi Oprah trebala biti sljedeća predsjednica SAD-a nakon čega je Oprah stala za govornicu i održala govor ”Sviće dan”.

 

Njezin je govor savršen primjer dobrog storytellinga. Već smo nekoliko puta isticali da je storytelling, odnosno pričanje priča, jako dobar i efektan za strukturiranje govora i isticanje poante. Ljudi su oduvijek voljeli slušati i pričati priče, a sad živimo u vremenu kada je storytelling postao najpopularniji trend u retorici.

 

Oprah je svoj govor započela retrospektivno vrativši se u dane svoga djetinjstva:

 

Godine 1964., bila sam mala djevojčica koja je sjedila na podu od linoleuma u domu svoje majke u Milwaukeeu i gledala sam kako Anne Bancroft prezentira nagradu Oscar za najboljeg glavnog glumca. Otvorila je omotnicu i izgovorila 5 riječi koje su doslovno promijenile povijest: ”Dobitnik nagrade je Sidney Poitier.

 

Rekla je da je tada ugledala najelegantnijeg muškarca kojeg je ikada vidjela. Nosio je bijelu kravatu, a koža mu je, naravno, bila crna te je Oprah istaknula da nikada nije vidjela da je neki crni muškarac na takav način slavljen. Otkrila je da je taj trenutak za nju kao malu, siromašnu, crnu djevojčicu bio izrazito snažan i važan. Sidney Poitier je, naime, bio prvi crni muškarac koji je dobio Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu.

 

Zatim je ”skočila” 20 godina unaprijed u 1982. godinu kada je Sidney Poitier dobio nagradu Cecil B. DeMille, istu ovu nagradu zbog koje ona sada na pozornici. Izrazila je nadu da upravo u ovom trenutku i nju gledaju neke male djevojčice kao prvu crnu ženu kojoj je ova nagrada dodijeljena. Izrazila je zahvalnost i poštovanje svima njima koji gledaju, ali i svima onima koji su je kroz godine inspirirali, podržavali je i postavljali izazove koji su je naposljetku doveli do ovog sadašnjeg trenutka. Između ostalih, zahvalila se Dennisu Swansonu, Quincyu Jonesu, svojoj najboljoj prijateljici Gayle i svojoj ”stijeni”, partneru Stedmanu Grahamu.

 

Zatim je zahvalila novinarima na neprekidnom traganju za pravom istinom. Naglasila je da u ovom trenutku cijeni novinare više no ikad zbog toga što razotkrivaju i otkrivaju istinu u ovim teškim vremenima kada to nije ni najmanje jednostavno i lako.

 

Nastavila je s rečenicama koje su u publici izmamile prve suze:

 

Reći našu istinu najmoćnije je oruđe koje imamo. Posebno sam ponosna i inspirirana svim ženama koje su osjetile da su dovoljno jake da dignu glas i podijele svoje osobne priče. Svaka od nas u ovoj prostoriji slavljena je zbog priča koje pričamo, ali ove smo godine mi postale ta priča. Ali ta priča ne  utječe samo na industriju zabave. Ova priča nadilazi i kulturu, i geografiju, i rasu, i religiju, i politiku… Zbog toga večeras želim izraziti zahvalnost svim ženama koje su preživjele i izdržale godine i godine zlostavljanja zbog toga što su i one, kao i moja majka, imale i djecu, i račune koje moraju platiti i snove koje su željele ostvariti. To su žene čija imena nikada nećemo znati. One su domaćice i radnice. One rade u tvornicama i restoranima, one su na akademijama, u inženjeringu, u medicini i znanosti. One su dio novih tehnologija, politike i biznisa. One su sportašice na Olimpijskim igrama, one su vojnikinje u vojsci.

 

Potom je istaknula da bi željela da jedno ime ipak znamo. To je ime Recy Taylor. Recy Taylor je 1944. bila mlada supruga i majka koju je jednoga dana, dok se vraćala iz crkve, otelo 6 bijelih muškaraca koji su je potom silovali i ostavili zavezanih očiju pored ceste. Prijetili su joj da će je ubiti ako ikome išta kaže, no njezina je priča došla do udruge NAACP koja se bori protiv rasne diskriminacije. Istražiteljica za njen slučaj postala je ni više ni manje nego Rosa Parks. Zajedno su tragale za istinom i pravdom, no istina i pravda nisu bile opcija u vrijeme Jima Crowa. Muškarci koji su joj ovo učinili nikad nisu kazneno gonjeni.

 

Nakon dijela o Recy Taylor uslijedila je kulminacija govora kojom dolazimo do njegovog samoga kraja:

 

Recy Taylor umrla je prije 10 dana, netom prije 98. rođendana. Živjela je onako kako smo živjele i sve mi – predugo godina u društvu slomljenom od strane brutalno moćnih muškaraca. Jako dugo se žene nije slušalo ili im se nije vjerovalo ako su se usudile reći istinu naspram moći tih muškaraca. Ali, njihovo vrijeme je isteklo. Njihovo vrijeme je isteklo. Njihovo vrijeme je isteklo!

 

U svojoj sam karijeri, bilo na televiziji ili na filmu, uvijek davala sve od sebe da kažem nešto o ponašanju žena i muškaraca. Da kažem kako proživljavamo sram, kako volimo i kako bijesnimo, kako padamo i kako se povlačimo, kako smo ustrajni i kako savladavamo prepreke. Intervjuirala sam i prikazala živote ljudi koji su prošli najgroznije stvari koje ti se mogu dogoditi, ali jedina kvaliteta koja im je svima zajednička je mogućnost da nikada ne gube nadu za vedrije jutro, čak i tijekom najmračnijih noći.

 

Zato svim djevojčicama i djevojkama koje me sad gledaju želim poručiti da na horizontu sviće novi dan! I kad taj dan konačno dođe, to će biti zbog mnoštva veličanstvenih žena (od kojih su mnoge večeras ovdje), i zbog brojnih poprilično fenomenalnih muškaraca koji se zajedno s njima snažno bore da postanu vođe koje će nas odvesti u vremena kada nitko više neće trebati reći #MeToo. Hvala Vam!

 

Govor je završio suzama, gromoglasnim pljeskom i ovacijama iz publike. Osim što je izrazito (opravdano) emotivan, pogotovo za ovaj trenutak u vremenu, govor je i izvrsno strukturiran. Oprah nam je storytellingom ispričala trodijelnu priču koju je započela retrospektivno govoreći o epizodi iz svog djetinjstva. Započela je s onim što se događalo u prošlosti (kako njoj tako i drugima), nastavila je s onim što se događa danas, da bi nas na samom kraju dovela do vrhunca govora rekavši što očekuje od budućnosti. Ta je struktura inače česta u storytellingu, a sastoji se od 3 točke: 1. Reci što je bilo, 2. Reci što je sada, 3. Reci što će biti.

 

Uz odličan sadržaj, govor je i jako dobro izveden. Pratila ga je funkcionalna gestikulacija i mimika te jako dobro naglašavanje i korištenje pauza. Uostalom, ništa manje ni ne očekujemo zvijezde s tolikim televizijskim iskustvom.

 

Međutim, ono što možda nismo očekivali su šuškanja o njoj kao predsjednici SAD-a 2020. godine. Sve je započelo šalom Setha Meyersa, a kulminiralo je ovim izrazito snažnim, možemo slobodno reći i političkim govorom koji ima jasan poziv na akciju. Oprah je dodatno raspirila maštu javnosti kada je na pitanje bi li ikad razmotrila tako nešto odgovorila samo: ”O.K.” Činjenica je da je Oprah uvijek bila politički aktivna te da je na zadnjim izborima čvrsto stala uz Hillary Clinton, kao i uz Baracka Obamu prije nje. Mnogi se slažu da je ona jedna od rijetkih koja bi mogla nadjačati Trumpa, ali ipak pustimo vrijeme da pokaže šali li se Oprah ili ne. 🙂