Riječima se bavimo. Mislim, mi, u Ciceronu. Riječima i njihovom težinom, utjecajem na našu podsvijest, psihu, duhovni svijet. Riječi koje koristimo nas određuju, formiraju, stvaraju dojam o govorniku i temi kod sugovornika i slušatelja. Njihova moć je velika, a razlika u njihovu izboru ponekad je odlučujuća za stvarno izražavanje našeg stava prema nečemu ili nekome. Ponekad čak nosi i ogromne pravne konzekvence. Direktno me na pisanje ovog bloga potaknula izbjeglička kriza na vratima Europe koja nas je duboko dotaknula, ljudski povrijedila, učinila nas ranjivima u svom duhovnom biću, suodgovornima za sudbinu drugih ljudi koji su nam donedavno bili stranci i suočila s činjenicom da živimo u globalnom svijetu u kojem ništa više nije daleko, te da smo, konačno, ujedinjeni u sudbini, ranjivosti i posljedicama zločina koji razara samu utrobu ljudske civilizacije. I u općem nesnalaženju i zatečenosti situacijom u kojoj najednom na granicama naših država neka djeca hodaju u kolonama držeći se za skute iscrpljenim majkama u borbi za život. U toj sveopćoj gunguli i pokušaju da definiramo što nam se to događa, prošli su tjedni i mjeseci u kojima smo u novinama, na TVu i portalima čitali o – azilantima.

Kroz glavu mi je prošla slika Hassana i Jamaila koji su u vrijeme kad sam u Njemačkoj bila na studiju, prije nekih 20 godina, stanovali na istom katu studentskog doma. Bili su to pristojni dečki iz Alžira koji su od njemačke vlade dobili pravo na azil zbog političkog progona i opasnosti od režima s kojim se nisu slagali. Sjećam se da su mi dok smo u zajedničkoj kuhinji jeli kuskus i kefte pripovijedali kako dobivaju određenu sumu novca iz državnog proračuna, no nisu smjeli ni raditi ni studirati u Njemačkoj. Status azilanta bio je privremen i nije dozvoljavao azilantu bilo kakvu zaradu ili trajni boravak u Njemačkoj. Politički azil zatražili su svojevoljno i sanjali su o povratku u svoju zemlju nakon promjene vlasti. Nisam im zavidjela, nimalo. Izgledali su bezbrižno, jer bili su živi i zaštićeni od  političkog terora. No, bili su u svojim najboljim i najplodnijim godinama, pasivizirani i prisiljeni na čekanje da se promijeni vlast u domicilnoj zemlji pa da se mogu vratiti. Veseli, optimistični momci sa smislom za humor iz čijih soba se čuli zvuci arapske glazbe, koju sam tada zavoljela.

Pogledala sam ponovo u sliku uz članak o “azilantima” iz Sirije. Ne, ovi ljudi nisu imali ništa zajedničko s Hassanom i Jamailom. To su ljudi koji su bježali s vrećicama u rukama samo korak ispred smrti i divljaštva. Njihove oči izgledaju drugačije, njihov osmijeh je gorak, a hod odaje izgubljene, očajne ljudi koji nisu imali izbora.

To nisu azilanti. To nisu ekonomski migranti u potrazi za boljim standardom. To su izbjeglice u bijegu pred ratom koji pokušavaju spasiti goli život i ništa više. Nazovimo dakle stvari pravim imenom. Izbjeglice, nesretnici. A dok gledamo sliku mrtvog sirijskog dječaka na pješčanoj obali, nazovimo stvari pravim imenom – ni azilant, ni migrant, ni izbjeglica, nego dijete. Mrtvo dijete u 21. stoljeću.

Sve drugo su eufemizmi. Pokušaj zataškavanja, umanjivanja, obmane savjesti da riječ lakše padne na želudac osjetljivih Hrvata, Nijemaca, Francuza, Engleza…Mađara.

U vezi s ovom temom i  Papa Franjo se kako svojim pozivom vjerskim zajednicama i župama da prime po jednu izbjegličku obitelj, tako i svojim ostalim stavovima definirao kao, nazovimo stvari pravim imenom, najveći reformator katoličke crkve i istinski humanist.

A onda se potreba da nazovem stvari pravim imenom pretočila u svakodnevni život. Da li zbog godina eufemizama, ublažavanja, obzira prema drugima i licemjernog bontona (bonton uvijek u sebi ima ponešto licemjernog) , dosadilo mi je opominjati djecu da ne govore za susjedu da je debela, nego gospođa s malo većim oblinama. Debela je, brate. A za kolegu iz razreda koji užasno psuje da “baš ne bira riječi, zar ne? “. Ma neodgojen je i prost k’o šlapa. I antipatičan k tome.  Gle, nazovimo stvari pravim imenom, kažem kad me u čudu gledaju. Više se ne želim suzdržavati pa govoriti da netko ima “sužen pogled na svijet”. Glup i točka. S tim da ima više vrsta gluposti. Recimo, spaciocepcijska. Ako netko vozeći iz Novog Sada za Zagreb stigne u Zrenjanin, onda je s pravom zaslužio da ga se nazove spaciocepcijskim idiotom. Naime, o sebi govorim, pa što? Do prije nekog vremena sam govorila da se slabije snalazim u prostoru. Ej, čovječe, Zrenjanin, halo? Pa što, nismo svi obdareni svim darovima i vrstama inteligencije.

Onda, emocionalna glupost. Znate ono kad on… Ma ne, neću, to zaslužuje poseban blog.

Od izbjegavanja upotrebe riječi problem i njegove zamjene sa “izazov” odavno sam odustala. Nemam pojma tko je to i kad smislio, ali kad mi crkne kompjutor usred treninga ili mi zagori ručak u 7 ujutro dok sam pod tušem i žurim na sastanak, kakav mi je to nesretni, da ne kažem jebeni “izazov”?  I onda nisam blago iziritirana, nego sam luda. Zagoreni luk u 7 ujutro je problem, ljudi moji, zato i postoji ta riječ.

Pa je tako i retorika evoluirala – kanarinac moje bake je crk’o, onaj moje mame uginuo, a ona moje prijateljice ˝otišao na bolje mjesto˝. I dobio svoj FB grob. It’s ok. Jer je moja prijateljica puknuta k’o kupus.

Naravno, postoji tisuće retoričkih figura, metafora, stilskih i izražajnih sredstava kako možemo nešto reći, ljepše, izražajnije, uglađenije. Pa zato postoji retorika i stilistika. Sve to bogatstvo retoričkih bravura, ta beskrajna ljepota stilske kombinatorike. Nisam ja protiv toga. Samo želim reći da sam se zasitila nekih pretjerivanja u jeziku i da ponekad, navikli na obzir i finoću prema drugima ili u pokušaju da sebe zavaramo ili se opravdamo, zaboravimo nazvati stvari pravim imenom. Pa onda riječima izmanipuliramo i sebe i druge.

Ali nemojmo zaboraviti neke bitne stvari – npr. nazvati one koji uzimaju od drugih lopovima, one koji ubijaju sirijsku djecu teroristima, a ne im u imenu dodavati “republika”, a time i legitimitet, ajmo zatim nazvati predizbornu kampanju koja nas uskoro čeka paradom laži i kiča, one koji i nakon što iznevjerenih obećanja vjeruju u prijateljstvo ili ljubav budalama i naivčinama, a ljude koji tvrde da nemaju novaca, a ništa ne poduzimaju da ga zarade, lijenčinama.  Znamo mi to – evo, baš smo fino definirali ovu smiješnu državu apsurda – Apsurdistan.

Nedavno sam počistila ormare, pobacala smeće, poklonila stvari. Ormar prodisao. Sad to idem napraviti i sa svojim mislima. Nazovimo, ljudi moji, stvari pravim imenom. Nekako je lakše, kužite? Ja hoću. Jer ja to zaslužujem.