Čitala sam ga prije više od 20 godina, to kapitalno djelo njemačke književnosti. Čarobni brijeg, Thomas Mann. Profesor Žmegač bi značajno skinuo naočale i zaneseno govorio o romanu kojeg bi velik broj ljubitelja literature ponijela na pusti otok. Obimna, razvučena priča o Hansu Castorpu, mladom čovjeku koji dolazi u švicarski sanatorij na oporavak od ubrzanog života na tri tjedna, a ostaje sedam godina, nije mi se tada sviđala. Presporo mi se sve to odigravalo, dugi misaoni dijalozi, ta serija bolećivih likova omamljenih analgeticima s beskrajno puno vremena na raspolaganju za razmišljanje o smislu života i postojanja. Čak ni ljubavna priča koja se tu odigravala nije popravila tmuran ambijent sanatorija.
Pojam toplica zapravo mi je oduvijek bio noćna mora. No, ono čega sam se i tada užasavala – sporost življenja, vrijeme koje dobiva drugu dimenziju, suživot s ljudima s kojima inače nikad ne bismo došli u kontakt da nemamo isti cilj – oporavak, slučajnost, ta prisilna karantena za čovjeka naviklog na aktivnost, rad i komunikaciju s ljudima s kojima inače nema dodirnih točaka može biti itekako korisna, uvjerila sam se ovih dana. Sreća pa su me toplice zatekle u životnoj fazi kad prihvaćam da se sve događa s nekim razlogom i da je sve baš kako treba. Došli smo na ovaj svijet po iskustva, ne da bismo protrčali kroz život u stavljanju kvačica na ciljeve koje smo si postavili. I dok ovdje iz dana u dan spoznajem kako sporo može teći dan, kako obična i nezahtjevna može biti komunikacija, nema dana da se ne sjetim Thomasa Manna i nesretnog “Zauberberga”. Svakako ću ju ponovo pročitati, možda danas iz druge perspektive dobije novu vrijednost.
A za to vrijeme naučila sam opet puno o komunikaciji. Npr. bolničke šifre. Ovdje se ne govori normalnim jezikom. Tko bi stalno ponavljao operacija koljena ili kuka? Vi ste TEP cox taj i taj. Sestra govori drugoj: imaš onaj TEP u 214, traži normabel. Desni ili lijevi? Dex. Ok.
Onda dalje. Trebalo mi je 5 minuta da shvatim tko mi piše poruku. Dolazim u pon u 8, ftp. Ne znate? Fizioterapeut.
Dok na OP stolu čekate anesteziju i odluku da li će vam dati xcd ili pdf ili MP3 vrstu anestezije, (ne držite me za riječ), osjećate se kao Englishman in NY. Ja sam im se osvetila tako što me nisu mogli uspavati. Jedva nekako. Nisam se dala dok mi ne prevedu.
A kad pun strepnje kreneš u sobu 102 na “kriopak”, pomisliš nekako na Arnolda Schwarzeneggera, Mela Gibsona i one filmove u kojima zamrznuti ljudi u komorama koji čekaju da budu odmrznuti u budućnosti. Ali nemaš frke. To je, ljudi moji, običan led napravljen na čajnoj žličici u čaši jogurta kojim hladiš operirano mjesto. A zvuči svemirski.
Al’ smiješno je kad pacijenti počnu koristiti iste skraćenice. I vi ste TEP dex? Hidro, krio?
Mislim, volim ja skraćenice. Razumijem njihovu potrebu. Skraćuju komunikaciju, štede vrijeme, a među ljubavnicima npr. stvaraju osjećaj zajedništva i neke prisne tajanstvenosti. Ali brate mili, nemojmo pretjerivati. Pa kako bi to zvučalo da u trenucima strastvene ljubavne igre umjesto volim te čuješ samo v te, lj te, t s, love, ka, ti si meni em es… kgmhf…
I napisati je nekad potrebno punim riječima što osjećamo. Volim te zvuči puno bolje od samo vt, lijep pozdrav od lp… Ali šta ćeš. Živimo u vrijeme smsova, smajlića, 160 znakova u tweetu. Čekam samo da mi doktor na kontrolnom pregledu umjesto “pacijentica se subjektivno dobro osjeća” i “oporavak teče prema planu” samo nacrta smajlić. Ili napiše “lajk”. Pitanje je dana, kažem vam.
I par crtica iz bolnice. Bila sa mnom u sobi jedna žena dimenzija koje sada ne bih opisivala jer baš nemam riječi. Znam samo da je pukao čelični držač na krevetu kad se dizala. Uglavnom, pričalo se da ju je muž gurnuo niz stepenice pa je slomila nogu. Prepuna sažaljenja gledala sam u nju i pomislila, pa kakav to čovjek mora biti. Čudovište, divljak. Što se komunikacije tiče, uglavnom je u budnom stanju-psovala. Psovala je sočno, s takvim žarom i predanošću i s toliko inspiracije da mi je prvi dan bilo zanimljivo kao komunikacijski fenomen. Drugi dan sam ju već manje sažalijevala, jer je talent za psovanje u te žene bio spojen s bezobzirnim noćnim jedenjem uglavnom čipsa iz šuškavih vrećica. Ako sam mislila da će noćno hranjenje zaustaviti psovanje, grdno sam se prevarila. Psovanje se nastavilo, no s punim ustima. Psovke su uglavnom bile posvećene i inspirirane mužem, onim istim kojeg sam prvi dan smatrala monstrumom, a drugi dan ga, na svoj užas, počela razumijevati. Kad sam ga treći dan proglasila žrtvom, a ne nasilnikom, shvatila sam da je vrijeme da tražim premještaj u drugu sobu.
Toga svega u romanu Thomasa Manna, u pristojnom švicarskom Davosu nije bilo. A ne. Tamo su neki fini ljudi bili. Ovdje su ljudi jednostavni. Imamo jednog starca. Đorđe se zove. Ništa ne čuje, i na vježbama u vodi ništa ne sluša terapeute. Kad mu se obrate sa Đorđe, morate sad ispružiti noge, on se okrene i poput refrena ponavlja “ne zajebavaj”. I nastavi raditi što se njemu radi. To ja zovem ključna misao. Kakav Thomas Mann, kakvi razgovori o smislu života.
I tak. Čovjek se nauči kako dan može trajati duuugo. Kako spoooro čovjek može govoriti. Diiii gniii tee dessnu noogu. Deeesnu. Taaakooo. Savijte ju polaaaako u koljenu.
Ok. Ok. Ok. Tu sam da se oporavim. Da naučim da tijelo treba vrijeme za oporavak. Da je muka kad mišići i temperament nisu usklađeni. Da nemaš kontrolu nad svime u životu. Da uvijek imaš izbor kao Đorđe. Okrenut se i reći “ne zajebavaj”. Ili uživati u procesu i prepustiti se. Otpustiti. Smijati se životu. Jesti po noći čips. Psovati. Ali i preuzeti odgovornost da te netko gurne niz stepenice.
Još 5 dana… Zahvalna životu i na ovoj školi.
Vaša, TEP dex.