Čuli ste onaj vic o susretu dva psihijatra na hodniku? Prilaze jedna drugome i pozdravljaju se, jedan kaže: ”Pozdrav, stari, vidim ti si dobro, a kako sam ja?“
Baš je to tema ovog bloga na koji me inspiriralo nekoliko dana jake prehlade koje sam provela u krevetu – čitaj učenju, introspekciji i razmišljanju. A prethodio mu je jedan susret s kolegom coachem koji mi je rasvijetlio jednu od mojih mnogobrojnih slijepih točaka koje imam (kao i svatko od nas). Pa da ovom blogu namijenjenom introspekciji dam i teoretski uvod.
Dvojica psihologa, Joseph Luft and Harrington Ingham, autori su vrlo jednostavnog modela nazvanog Johari prozor (po početnim slovima njihovih imena) po kojemu postoje 4 polja svjesnosti čovjeka u njegovoj interakciji s okolinom i samim sobom. Kako uopće znamo tko smo i kako djelujemo na druge?
Johari prozor
1. Arena – područje javnog života čovjeka u kojem su informacije o nama samima poznate i nama i drugima. To su stvari koje jasno i bez potrebe prikrivanja komuniciramo u javnosti – naša uvjerenja, stavovi, naš temperament koji je vidljiv i nama i drugima. Ukratko, onaj dio u kojem se naši stavovi i uvidi poklapaju s onima kako nas drugi vide.
2. Slijepa pjega – to su oni dijelovi naše osobnosti koje sami o sebi ne vidimo, ali ih vide drugi. Ne primjećujemo npr. da prekidamo ljude dok govore, da smo jako osjetljivi, agresivni u komunikaciji, netolerantni, bahati, škrti… Jedini način da osvijetlimo slijepu pjegu je – feedback i njegovo aktivno traženje od ljudi. Neće nam se uvijek svidjeti, naravno. No, ponekad dobijemo i feedback na neke naše pozitivne karakteristike koje ne uviđamo sami – možda smo plemeniti, velikodušni, naivni, možda smo nekome promijenili život nekim svojim nastupom, pa se iznenadimo kad to čujemo.
3. Polje koje samo mi poznajemo, drugima nevidljivo, takozvana fasada – Samo mi znamo kako se u svakom trenutku osjećamo, što nas može povrijediti, u što vjerujemo, naše nade, snovi, želje, sve što ne želimo da drugi znaju. Naša prošlost i naša sjećanja ili događaji iz djetinjstva koja nas određuju, koja mogu biti bolna ili sretna, o kojima drugi ljudi ništa ne znaju. Tu našu privatnu sferu rijetko dijelimo s drugima. Mnogi menadžeri, glumci ili javne osobe intimno su vrlo povučeni, introvertirani, imaju silan strah od javnog nastupa, no uspješno to kamufliraju te u javnom prostoru navuku masku društvenih očekivanja da bi mogli poslovno funkcionirati. Osobno sam upoznala veliki broj uspješnih menadžera i lidera koji su privatno introverti, ja ih zovem “priučenim ekstrovertima”. Štoviše, i sama samo sebi mislila da sam više ekstro nego intro, dok nisam ispunjavala hrpu testova u toku osobnog razvoja koji su mi objasnili zašto se mrzim javljati na telefon, zašto ne volim velike skupine ljudi, zašto izbjegavam bučna mjesta, zašto uživam biti sama…
4. Zanimljivo polje – polje potpune nesvjesnosti svakog od nas. Polje nazvano “nepoznato”. To je ono područje naše ličnosti koje ne vide ni drugi ni mi sami. Ne znamo objasniti zašto nas neka situacija može duboko povrijediti i kod nas izazvati pretjeranu agresiju, nesvjesni smo ponekad zašto biramo bračne i životne partnere koje biramo. Uzroci su vrlo često u povredama iz djetinjstva ili iz jakog utjecaja naših (strogih ili zahtjevnih roditelja), nesvjesno kopiranih obrazaca njihova ponašanja, nekog poniženja u 1. razredu osnovne koje smo duboko potisnuli i sl. Kad ste se zadnji puta rasplakali na nešto a da ni sami niste svjesni zašto vas je toliko povrijedilo ili ste pobjesnili zbog neke sitnice? Odgovor se krije duboko u našem nesvjesnom, potisnutom, zaboravljenom, ali ne prorađenom.
Ovo područje, ako ga želimo rasvijetliti, je ono na koje možemo raditi uz pomoć psihoterapeuta ili coacha. Prava je prilika za navesti razliku između ove dvije metode rada na sebi i osvještavanja. Dok se psihoterapija bavi traženjem uzroka u prošlosti, izvlačenjem nekih podsvjesnih i nama nerasvijetljenih razloga zašto smo takvi takvi kakvi jesmo, zašto se tako ponašamo ili komuniciramo, coaching se ne bavi prošlošću. Naime, prošlost ne možemo promijeniti, no ono na što možemo utjecati ako želimo promjenu, to je sadašnjost i budućnost. Coaching se bavi konstatacijom što sad imamo i kako ćemo s tim najbolje razvijati svoje poslovne, privatne i životne potencijale. Otac alkoholičar ili ambiciozna mama koja nas je tjerala da studiramo medicinu u coachingu su činjenica vrijedna spoznaje, no u procesu ćemo se baviti razmišljanjem o tome što sad kao završeni liječnik mogu učiniti, promijeniti da budem sretan.
Neki ljudi su lakši za pročitati. Psiholozi kažu da se ekstrovertirane, emocionalno stabilne, i konzistentne karaktere može lakše uočiti i prepoznati njihove talente nego introvertirane. Ovi drugi naime teže izražavaju ili dijele svoje zamisli, ideje, iskustva ili osjećaje.
Sorry ekipa, ali živimo u svijetu u kojem vladaju ekstroverti. Oni su glasniji, ponekad artikuliraniji, jasniji u izražavanju mišljenja ili leadershipu, no organizacije koje znaju prepoznati snagu introvertiranih itekako profitiraju. Sjajan TED talk na ovu temu (Snaga introvertiranih u glasnom svijetu) održala je Susan Cain.
Da se sad vratim na početak i moj uvid o samoj sebi. Polje 2. Slijepa pjega. Razgovaram s kolegom o tome kako mislim da nisam timski igrač. Kako znaš, pita me. Pa, nikad ne iniciram poslovnu suradnju, ne okupljam ljude oko sebe, nisam lider, kad mi se predloži suradnja, odugovlačim ili na prvu odbijam. U stvari, pomislila sam, nikad nisam ni zavela muškarca, uvijek su meni prilazili, a nisam bila neka faca. Što jest, jest. Skoro uvijek imam skepsu prema grupnim projektima. Mislim da sam teški indvidualac, uostalom moj posao je individualan, iako uključuje ljude. No, uloge su jasne. Uostalom i testovi koje sam polagala na ID treningu pokazivali su da sam introvert i maestro – sve radim sama. I na to mi on odgovori – znaš kako ja tebe vidim, ti želiš i znaš raditi u timu, pa poznajemo se godinama, ali ne voliš obaveze. Nasmije se i kaže, ti si ona “sve ću, samo da ne moram.” Ne želiš biti vezana, ali kad te netko motivira, odlično funkcioniraš. Podsjetio me na neke zajedničke projekte koje smo odradili, uvijek doduše na tuđu inicijativu, ali ja sam sve svoje odradila i uživala u tome! Osvijestio mi je to da nije točno da nisam timski igrač, nego samo volim “labave veze”, mogućnost da brzo izađem ako želim, iako tu slobodu nikad ne iskoristim. I skužim – moram biti providno “slobodna”. Nasmijemo se jer smo upravo prošli tjedan suprug i ja imali 23 godine braka. A svake godine sam barem jednom “odlazila” 🙂 U Suvagu sam radila 12 godina, iako sam jednom mjesečno davala otkaz u mislima. Odlazim i sad iz svoje firme. Barem jednom mjesečno mi je svega dosta i pun mi je kufer… Važno mi je znati da su mi vrata uvijek poluotvorena. Zanimljive su te slijepe pjege.
Tamo gdje kao konzultant za javni nastup najčešće vidim slijepu pjegu kod drugih ljudi je – neverbalna komunikacija. Jer je intuitivna, iskonska, teško ju “fejkamo”. I najveće iznenađenje kad se vide na kameri je to što uopće nisu svjesni govora tijela dok nastupaju, drže govor ili prezentaciju. Feedback je jedini način da saznate o sebi ono što drugi znaju i vide o vama. Želimo li zaista otkriti svoje slijepe pjege, najbolje da pitamo naše bivše bračne partnere, našalio se jednom jedan psiholog, više ne znam u kojem govoru. Jer, kao što kaže socijalna psihologinja Shalley Taylor, živimo u “pozitivnim iluzijama” o samima sebi. Iz fizioloških razloga nikada ne čujemo svoj glas onako kako ga čuju drugi, jer se čujemo preko vlastitih kostiju koje prenose niske frekvencije, pa je glas koji čujemo dok govorimo dublji i obično ugodniji od stvarnog. Zatim, ne vidimo se, nego u zrcalu. Priroda se pobrinula da se vidimo drugačijima nego nas drugi vide i time nam dala posla da se cijeli život bavimo otkrivanjem te prekrasne neistraženog pećine. Jedan od sjajnih programa je i Edukator ID, drugi je, ako želite učiti o sebi – coaching. Ukoliko nas to zanima, naravno. I ukoliko imamo hrabrosti za to. 🙂
Preporuka u vezi teme:
Ted talk Susan Vain – Snaga introvertiranih u glasnom svijetu
Edukacija : Edukator ID