Ponedjeljkom na HBO-u ide serija Velike male laži koja me nakon 2.5 sata glume u Studiju Kubus natjera da požurim kući i prikuje dobrih sat vremena uz mali ekran. Sjajna gluma Nicole Kidman i Reese Whiterspoon u ovoj miniseriji dodatno pridonosi zanimljivoj radnji koja se bavi svakodnevnim životom nekoliko obitelji  i njihovim “malim” lažima.  Baš dobar naslov  za ovaj blog u kojem mislim pisati o malim, svakodnevnim lažima koje nas okružuju.

Mala laž broj 1.
Razgovaram tako s ocem, čovjekom od svojih 80 i nešto godina koji se uporno i opravdano žali kako ima malu penziju i kako se od nje ne može živjeti. I  redovno ju “smanji” za 200 kuna. Vidjela sam odrezak na svoje oči. Kao da je bitno da li se radi o 2400 ili 2200 kuna, čovječe, svejedno je mizerna. Ali ne. Račun za struju veći je za bar 50 kuna, susjed je u novu terasu ulupao bar 3 x više love… Otkud ta potreba za, recimo to tako, pretjerivanjem? A da mu kažem da laže, smrtno bi se uvrijedio.

Mala laž broj 2.
Znaš ono, ne da ti se otići na neki event pa kažeš da imaš sastanak, a onda te, baš u to vrijeme, uhvati kamera nekog glupog smartphonea na terasi nekog kafića i još te tagiraju? Pa jel čovjek ne može više ni u miru, sam sa sobom, ni kavu popiti a da ga netko ne snimi u ovoj selendri od Zagreba? I onda se poslije moraš vaditi iz sranja. Pa nije to neka laž, je li, ali zašto se uvijek moram opravdavati? Mislim, nije to neko laganje, ni slučajno, samo sam asertivna prema sebi.

 Ajmo dalje. Na medijskom treningu ovih dana u simulaciji novinarskog intervjua postavim pitanje klijentici ne misli li da je premlada za važnu funkciju koja joj je povjerena. Pa mi, sunce malo naivno, ravno u kameru pukne da i ona tako misli, ali eto, nitko drugi se nije htio toga primiti. O, bože. Ok, maknem mikrofon i preokrenem očima –”Ali ne možete to reći novinarima, draga.”

”Zašto, kad je to istina”, logično mi uzvrati. Ojoj. Opet me natjerala da preispitam svoje vrijednosti. Zato jer nitko od Vas ne očekuje da kažete ono što vam je tog trenutka na pameti. I istina, Vaš šef ne očekuje da u medijima govorite ono što mislite, novinari ne očekuju da se za vrijeme intervjua preispitujete, javnost to ne očekuje… ”Pa rekli ste da ne smijem lagati”, ona će na to. Pa i ne smijete, ali ne morate uvijek reći ni cijelu istinu. Ono, što na umu… Nego brate mili recite da ste spremni preuzeti odgovornost, da ćete dati sve svoje znanje i stručnost na raspolaganje da biste opravdali povjerenje… Mislim, to nije laž, zar ne? To je svijet u kojem živimo. Svi na to pristajemo. Možda u međuvremenu stvorimo neki drugi, iskreniji svijet, ali do tada, pristajemo na kompromise. Prilagođavamo se društvu u kojem živimo. Društvu malih laži.

Pa male laži oko cijena. Pojma nemam otkud mi potreba da za cipele koje koštaju 690 kuna kažem doma da koštaju 600 i nešto (tišim glasom) J A ih kupila za svoj novac, ljudi, pa nisam ukrala. Nekako, bolje zvuči.

Predizborna obećanja puna su malih (doduše i velikih) laži koje svjesno toleriramo, na njih pristajemo, u neke od njih čak pokušavamo i vjerovati. Nakon dolaska na vlast, sjetimo se mi što su nam neki od njih obećavali i lagali, ali nikakve vajde, za te laži nitko ne snosi nikakvu odgovornost. Jer, božemili, pa to je predizborna kampanja, zna se što se tu sve obeća.

Ne lažu samo političari. Svi lažemo.

Što je npr. s onim “uvijek ću te voljeti”, “u dobru i u zlu”, “nikad više neću to napraviti”, “volim te najviše na svijetu”?

Ili kad lažemo da nam se sviđa božićni poklon tete Marice, a znamo da nikad tu vazu nećemo na stol staviti? Jel’ ja to čujem da su to “plemenite laži”? I ne samo to, ljutimo se na malu djecu da su bezobrazna ako su iskrena i kažu da im se ne sviđa poklon. Tako ih od malena učimo da lažu da bi se svidjeli drugima, e da bi nakon nekih 40 godina mrtvi hladni stali pred kamere i  za milijune npr. preplaćnih stupića po gradu ili druge milijune, pokradene u pretvorbi i privatizaciji  rekli: “Neka institucije rade svoj posao.“

A što mediji lažu! O, itekako. Najcitiranija hrvatska poslijeratna izreka “tko je jamio, jamio”, prikazuje njenog autora Ljubu Ćesića Rojsa u potpuno krivom svjetlu. Izvučena iz konteksta, zvuči kao da je dotični rekao samo to i time dao legitimet krađi počinjenoj za vrijeme pretvorbe i privatizacije. A originalno je rečenica upućena Ivici Račanu glasila ovako : “Sad ste na vlasti, pa kaznite sve profitere ili podvucite crtu, pa tko je jamio, jamio. “

Ha, kako vađenje iz konteksta, tako često u medijskom prostoru, može stvoriti laž. Ovo sam napisala u ime istine, iako prema dotičnom političaru ne gajim nikakve simpatije.

Mi jednostavno volimo lažljivce sa stilom. Više nego one koji govore istinu.

Clinton je doduše zbog laži izgubio reputaciju, ugled i čast, no Monika Lewinski, iako je govorila istinu, poslije ju je skupo platila. Navodno ju godinama nitko nije htio zaposliti. Tko želi zaposlenika koji će razotkrivati poslovne “tajne”?

Što se dogodilo Ankici Lepej nakon razotkrivanja istine, a što se dogodilo onima koje je razotkrila?

Nadalje, pišemo blogove u kojima kamufliramo istinu da bismo nekoga zaštitili. Da ne bismo povrijedili svoje partnere glumimo orgazam, ponekad opravdamo izostanak djeteta u školu, iako je mali nevaljalac zaspao prvi sat, skrivamo od najbližih najteže dijagnoze da im ne ubijemo nadu.

I lažući tako pomalo, i sami počnemo vjerovati u tu laž.

A ta laž prema samome sebi je najopakija.

Misli li Sanader za sebe da je lopov, pokvarenjak i prevarant?

Misli li Todorić da je kriv za upropaštavanje hrvatske ekonomije? Ili upravo obrnuto?

Misli li Trump za sebe da je klaun, politički dilentant, loš govornik i ženomrzac?

Ili svi za svoje laži imamo neko opravdanje i vidimo su u punom boljem svjetlu?  One su neka vrsta saomobrane, da možemo živjeti sami sa sobom i svojim iluzijama, da se ujutro možemo pogledati u ogledalo i ne pomisliti da smo bijednici, lažljivci i loši ljudi.

Nemojmo se lagati – živimo u svijetu u kojem se laž tolerira više od istine.

To je jednostavno tako. I ako za sebe netko kaže “ja ne lažem”, upravo je slagao. Naravno, naravno, činimo to zato da ne opterećujemo druge istinom, jer smo dobri, plemeniti, obzirni, pošteni i časni ljudi…

P.S. Upravo sam izbrisala dva odlomka. Ne moram baš uvijek reći sve što mi je na umu. Kao što je rekao jedan duhovnjak: “Nije baš uvijek svima i svugdje cijela istina najbolje što možeš učiniti.”