coin-dollar map2

Business coaching

Vrijeme nježnosti

Mirela Španjol Marković

14.02.2017

Film Vrijeme nježnosti iz 1983. film je moje generacije. Danas bismo rekli “ženski film”, jer ne sjećam se da smo tih 80-ih dijeliti filmove ili knjige na ženske i muške. E, taj film koji govori o ljubavi i pomirenju, strasti, preljubu i smrti, jedna je od onih drama koja je snažno utjecala na moje razmišljanje o životnim izborima, o braku, ljubavi, o opraštanju i konačnosti.

 

Vjernom doživljaju emocija nesumnjivo je pridonijela izvrsna gluma iskusne Shirley MacLaine, no ulogu kćerke maestralno je izvela Debra Winger, moj idol tih godina. Danas, 33 godina kasnije kradem ime filma za ovaj blog koji, za razliku od filma koji govori o odnosu majke i kćerke koja se unatoč majčinom protivljenju udaje za voljenog muškarca, ima za temu nježnost u ljubavnom odnosu. Prikladno, objavljujem ga ovog romantičnog dana u veljači kojeg je svijet odlučio proglasiti danom zaljubljenih, dan kojeg preziru u ljubav razočarani cinici, a obožavaju svježe zaljubljeni i trgovci.

 

Na stranu sad komercijalna strana priče, oglasne poruke prepune crvenog čipkastog donjeg rublja, nakita i kalupa za torte i muffine u obliku srca, na stranu otpor prema komercijalizaciji jednog od najljepših ljudskih darova – zaljubljenosti, no možemo li na trenutak zastati, staviti sav cinizam na stranu  i upitati se što je s našom ljubavi? Kako stojimo s njom? Osjećamo li ju, darujemo li ju i kako je pokazujemo voljenima?

 

Na jednoj dužoj kavi s prijateljicom ovih dana pala tema ljubavi na stol kao krafna u vruće ulje. Zacvrčala, vrisnula, porumenila.

 

˝Rekao mi je sinoć da želi razgovarati, kaže iznenada. Da nije ušao u brak sa mnom da bismo bili kao stranci. Pa neka smo i 25 godina u braku, zaslužujemo više, upravo sada, rekao je. I da nije zamišljao ovakvu starost jednog dana.˝

 

Tišina u razgovoru postane glasna.

 

˝On je pokrenuo razgovor? Pa, svaka čast. Muškarac koji pokreće razgovor o odnosu˝, kažem ne skrivajući iznenađenje.

 

Kimne glavom. ˝Pogodilo me to, kaže ona i srkne malo čaja. Jer ima pravo.˝

 

˝Kako ste se udaljili?˝,  pitam, iako odgovor slutim.

 

˝Tako, nekako smo se počeli uzimati zdravo za gotovo. On je tu, ja sam tu, funkcioniramo. Ne svađamo se. Ali nema – ne znam, nema…˝, tražila je pravu riječ.

 

˝Nježnosti?˝

 

˝Da, nježnosti. Dodirivanja. Znaš što mislim? Ne onako seksualno, nego nježno – po obrazu, poljubac kad odlazimo iz kuće,  lagani dodir rukom po ruci, u prolazu dok radim doručak, kužiš?˝

 

Kužim, itekako. Po glavi mi prolazi tisuću misli. Dodir je metafora ljubavi. Sjećam se da sam prekidala veze kad mi bi ponestalo dodira. Kad zamišljam zaljubljeni par, zamišljam dvoje ljudi koji se drže za ruke ili gledaju TV zavaljeni na sofi isprepletenih nogu, njene glave naslonjene na njegovo rame. Na ulici se nasmiješim kad vidim par staraca koji se drže za ruke. Mislim da ljubav počinje lagano umirati kad se prestanemo spontano dodirivati. Lako je prepoznati obrazac.

 

Pitam ju što sad.

 

Kaže, dejtamo. Kako? ˝Odlučili smo da se volimo i da se isplati ulagati u naš brak, potruditi.˝

˝Dejtate?˝

˝Ma, nazvali smo to tako. Da, svjesno obraćamo pažnju jedan na drugoga. Planiramo zajedničke aktivnosti, obraćamo pažnju jedan na drugoga.˝

 

˝Kad ga pitam kako si, slušam sa zanimanjem što govori. Zamišljamo da se poznajemo tek mjesec dana.˝, kaže ona i smijulji se. ˝Jer, zaboravili smo se igrati. I ja se nasmijem. Ti bar znaš kako se uživjeti u ulogu, ideš na tu glumu, daj mi neki savjet, razvedri se ona.˝

 

Ja joj kažem, gle možeš raditi s glumačkim kvalitetama. Kad pričaš s njim, zamisli kvalitetu pahuljice npr.

 

Smijemo se.

 

˝Hoćeš da pričam s njim kao da sam pahuljica?˝

 

˝Da, tako se kreći, govori, gledaj. Ili zamisli da si krafna. Mekana, topla. Nježno, kužiš? Nemoj biti buldožer, budi krafna ili tako nešto.˝

 

Smijemo se kao šiparice.

 

Da, pažnja je važna. Na čemu ti je fokus, to raste, složile smo se. Ako samo vidiš što ne valja, oštriš budnost za greške. A toliko nam je važno da nam voljena osoba kaže nešto lijepo. Usputni kompliment, jutarnje zadirkivanje, lijepo ti stoji ta košulja, baš si vrijedna, ponosna sam na tebe, ti stvarno radiš najbolje lazanje na svijetu, divim ti se kako znaš razgovarati s ljudima, baš si seksi s tim šarafcigerom pod sudoperom…

 

˝Znaš, otkad mi je to rekao, prebirem po mislima kad sam mu zadnji puta samoinicijativno rekla nešto lijepo. Kad smo si posljednji puta ponudili masažu stopala? Otišli zajedno u shopping i čekali jedan drugoga dok isprobavamo odjeću u kabini, a da nismo otišli svatko obaviti svoje. Poslali si pjesmu u inbox…˝ Glas joj postaje sjetan. Gasi cigaretu.

 

Ljubav je tako krhka. Ne zalijevamo li ju pažnjom, lijepim riječima, iskrenim interesom, zajedničkim aktivnostima, toplim razgovorom, nježnostima, uvenut će, kažem i pomislim kako to zvuči patetično.

 

 

¨I je li sada drugačije kad dejtate?˝, radoznala sam.

 

˝Ne znam, tek smo počeli. Ali sretna sam jer smo donijeli odluku da želimo ostati skupa. Opet komuniciramo. Ne kao poslovni partneri, ne kao prijatelji, ne kao slučajni putnici u vlaku koji su tu jedna dio puta i nije im bitno hoće li se ikada više vidjeti. Komuniciramo kao ljudi kojima je stalo. I igramo se. Jer smo to negdje usput zaboravili.˝, završi.

 

Osmijeh joj titra na licu. Žuri na spoj s mužem. Idu prošetati gradom u nedjeljno predvečerje. ˝Voli kad ga držim oko struka i kad mu promrsim kosu. Ma smiješan je.˝, doda blago, s toplinom u glasu. Diže se od stola, daje mi pusu u obraz i odlazi.

 

 

Ostajem sama za stolom? Jesam li uopće stvarno razgovarala s njom?  Možda je prijateljica samo plod moje mašte.

 

Kao Ana Karenjina ili Ema Bovary. Ili sam to samo sanjala? Nije ni bitno. Bitno je da je ova moja, stvarna ili izmišljena, imala više sreće od njih. Netko je u njenom braku prekinuo tišinu i krenuli su dalje.

 

Sretno vam Valentinovo!