Od prije nekoliko mjeseci imam jedan zdravstveni problem. I ne pada mi na pamet da riječ problem zamijenim riječju izazov. Jer je problem. Taj problem sam u početku toliko vješto i uporno izbjegavala da sam odlagala posjet liječniku sve dok jedno jutro nisam mogla ustati iz kreveta. Ja, osoba koja se bavim osobnim rastom i koja valjda znam prepoznati negaciju. „Denial“ što bi rekli stari Hrvati. Okeeej, dok je išlo, išlo, a onda sam se ubrzo suočila sa činjenicom da ne mogu više hodati bez štapa i da moram na operaciju koja je rutinska, ali zahtjevna. I s tom perspektivom, takva šepava i u denialu otišla na Tajland. Padala, dizala se, šepala, gubila te štapove po kafićima… Jer proći će to valjda samo od sebe… A onda, kad sam konačno prihvatila da se noga neće sama popraviti, suočavanje s hrvatskim zdravstvenim sustavom. „Gospođo, sad obrađujemo pacijente iz rujna prošle godine, stavit ćemo Vas na listu čekanja, morate čekati mjesecima.“ Pomisao na bol i kretanje uz upotrebu štapa aktiviralo je coacha u meni i odmah pitanje. „Dobro, koje su mi druge opcije?“ Možete to u privatnoj klinici riješiti odmah, ona će ravnodušno. Ali to Vam puno košta.
E, baš neću, kažem prkosno sestri koja me nezainteresirano gleda iza onog stakla. Iz principa. Ja cijeli život plaćam vražje osiguranje i ne trebam vas nikad, a kad vas jednom trebam, onda da plaćam. Ona slegne ramenima, vajda navikla na takve reakcije, a ja se pripremim na – čekanje. U ovih nekoliko mjeseci puno puta me je usred noći probudila prodorna bol i dok uzimam tabletu od koje ne osjećam ni tijelo, a kamoli bol, svaki put pomislim – kome se ja to inatim? I dok mi dijete ujutro treći put nešto govori, a ja ga ne čujem od obamrlosti, shvatim da kombinacija narkotika i analgetika savršeno rade svoj posao. Ali pitanje koje sam si sto puta postavila je zašto ne odustanem od glupog sustava i ne odem u privatnu kliniku, pa k vragu, mogu si to priuštiti. Probam stari trik – što bih ja rekla mom klijentu da mi dođe s tim problemom? Ovaj put nije mi upalio. Ali zato i coachevi imaju coacha. Tako me moj coach podsjeti – nije stvar u tome što odabereš opciju B, nego to što kad odabereš opciju B moraš okrenuti leđa opciji A na koju si se već pripremila, odlučila, sebi argumentirala… A ti nisi osoba koja lako odustaje od zacrtanog… I naravno da to nema veze ni s novcem ni s principom. Nego s vjernosti jednom donešenoj odluci.

I hvala mu na tome. Podsjetio me kako se iz raznih razloga držimo naših odluka koje smo jednom donijeli, a da smo poslije i zaboravili razloge. I ostajemo pri njima jer nam se teško od njih rastati.

I tako sam ja još uvijek na tri noge, ali se više ne pitam zašto. Našla sam još stotinu razloga zašto je ovo čekanje dobro za mene. Na primjer, ovo razdoblje donijelo mi je niz uvida o samoj sebi. O tome koliko sam u stanju prihvatiti pomoć. Kako smijem biti slaba i spora, a da mi se tolerira. Naučilo me strpljenju. Podiglo razinu tolerancije na bol. Dozvolilo mi da budem lijena i cendrava. Nisam više nestrpljiva dok čekam da bakica sa štapom prijeđe preko ceste…

Eto kako smo puni opravdanja za svoje odluke. Kad ste Vi zadnji puta bili u dilemi ili trebali donijeti neku odluku – djeca ili karijera, brak ili ljubavnik, slušati sebe ili slušati druge, biti ili djelovati, novac ili užitak. Ili neku odluku u kojoj nema „ili“? Možda samo osjetiti želju za promjenom? Kome ste se obratili?

Svima nam trebaju drugi ljudi da nam pomognu da neke stvari o sebi spoznamo. Neki imaju sreće da imaju prijatelje koji znaju postavljati prava pitanja, neki idu na seminare, neki imaju psihoterapeuta. Ja biram coaching. Ne bavi se mojim djetinjstvom, mojom majkom, ne prepisuje tablete, ne sudi…  🙂

Mom coachu, koji je zaslužan i za ime ovog bloga, od srca hvala 🙂 A ja idem dalje na 3 noge sa stotinu opravdanja, svjesna da uvijek imam mogućnost promijeniti svoju odluku.