coin-dollar map2

Business coaching

Kada odustati?

Mirela Španjol Marković

01.10.2018

Ima tako nekih događaja u životu koji nas resetiraju, rastave na sastavne dijelove, vrate na početne postavke općeg smisla života, rada, postojanja.

Prošli tjedan bilo je nekoliko  takvih događaja.

Smrt žene koja nakon odlaska u mirovinu jednostavno – odustala. Prepustila se bez borbe i želje da ozdravi jer su svijetu kojeg je ostavila nije vidjela smisla ni svrhe. Osnovni  motivator zbog kojih ujutro ustajemo iz kreveta i krećemo u dan, a odgovara na pitanje – zašto?

Drugi događaj je razgovor s prijateljicom koja je unatoč trzavicama i nezadovoljstvu u braku na moje pitanje što je onda još zadržava u tom braku rekla jednostavno: „Znaš, nakon svega, ja se još uvijek veselim ići doma nakon posla. On me i dalje nasmijava.“

Treće, klijent koji dolazi na coaching jer razmišlja o otkazu u organizaciji u kojoj je visoko pozicioniran, no nezadovoljan.

Na pitanje zašto i kada odustajemo od nečega, krenimo od posla.

 

 

Često na business coaching dolaze klijenti koji se muče s pitanjem kada otići, dati otkaz, a kada ostati u firmi u kojoj se više ne osjećaju dobro ili ih posao guši do te mjere da su zaboravili tko su i što zapravo žele?

Stvar je zapravo vrlo jednostavna, ali zahtijeva malo iskrenog promišljanja – dam im da na papir napišu svoje temeljne vrijednosti. Zatim, nakon što to dobro promisle i ispišu, da izaberu 3 najvažnije. Zatim, da napišu popis poslova koje rade. Nakon toga da to usporede. Kako im posao koji rade omogućuje da žive svoje vrijednosti? Može li npr. rad na voditeljskom mjestu koji uključuje puno putovanja biti dobar posao za osobu kojoj je na prvom mjestu stabilnost, predvidivost radnog vremena ili obiteljski život? Kad se osoba suoči s tim da je više od 30 % poslova koje radi u sukobu s njenim temeljnim vrijednostima, vrijeme je za promjenu posla. Niti ta osoba daje organizaciji svoj maksimum, niti je zadovoljna svojim životom i doprinosom. Nitko nije zadovoljan. Ista stvar je ako su vrijednosti tvrtke u kojoj radi u suprotnosti s vrijednostima pojedinca. Ja npr. ne bih mogla raditi u tvrtki koja je neetična prema svojim zaposlenicima ili dobavljačima. Ne samo da ne bih mogla tamo raditi, niti ne surađujem s njima kao dobavljač. Svi želimo raditi smisleni posao koji nas ispunjava i veseli i surađivati s nama sličnima, pojedincima i tvrtkama koje dijele naše vrijednosti.

Osim vrijednosti, tu je i misija. No, pitanje misije tvrtke i kako ju tvrtka živi i komunicira je tema za sebe.

Drugo, odnosi. Ovo je bila godina u kojoj sam i sama morala odustati od nekih poslovnih, ali i privatnih odnosa. Kažem morala, jer to nikome nije lako, iako je neminovno. Što se dogodi kad vam netko tko Vam je npr. poslovno blizak nakon godina suradnje  otkaže suradnju, bilo da se radi o klijentu ili poslovnom partneru? Jednostavno nam se dogodi – vrijeme. U jednom trenutku počnemo imati različita očekivanja, neke vrijednosti nam se počnu razlikovati, nađemo se na u različitim fazama života i onda taj odnos moramo pustiti.

Čak i kad je u pitanju klijent, kako piše Kristina Ercegović u svojoj knjizi „Najjači si kad si svoj“, trebamo shvatiti da nekim klijentima trebamo dati otkaz.  I imati povjerenja da se sve događa s razlogom i da će, kad se prestanemo boriti da zadržimo nekoga, iz straha, na njegovo mjesto doći 2 ili 3 druga, još bolja i kvalitetnija poslovna partnerstva. Ali strah i napuštanje poznatog je ono što nas muči, i prirodna potreba da zadržimo postojeće stanje.

I na kraju, najvažniji, privatni odnosi. Ljubavni, prijateljski, obiteljski. Kada odustati od nekvalitetnog odnosa? Sad ne govorim o onim  patološkim odnosima baziranim na manipulaciji, izdaji, lažima ili nasilju… Nego o onom velikom broju brakova i prijateljstava koji su stalno na rubu tinjajućeg nezadovoljstva i frustracije, ali se ne usude pa se tako povlače godinama kao neka nedovršena priča koja čeka da ju netko okonča, no nijedan od partnera nema hrabrosti za to.

Isto kao i u poslu, iz iskustva mogu reći da razlog prekida ovakvih odnosa nije ni nedostatak vremena ni ubrzani tempo života, nego da se jednostavno prestanemo s nekim zajedno razvijati. Neki odnosi jednostavno odumiru. Ljudi se promijene, evoluiraju, odrastu na svoj način. Prestanu cijeniti iste stvari, kvalitetno provoditi vrijeme, usrećivati jedan drugoga i kako je ona moja prijateljica s početka rekla, zajedno se smijati.

Sve rjeđe planiramo renoviranje stana s partnerom i imamo zajedničke planove i aktivnosti… I opet smo na vrijednostima i svrsi. Ako si postavljamo pitanje što je svrha ovog prijateljstva ili braka ako nam bazično iste stvari nisu bitne, ako ne govorimo više istim jezikom ljubavi, ako se ne radujemo susretima, ako uopće ne razgovaramo o tome što nam je bitno, ako ne planiramo ništa zajedno, što uopće još čini taj odnos?

No, prečesto ne odlazimo iz odnosa koje smo prerasli iz straha. Strah da više nikada nećemo naći nekoga, strah da nećemo biti prihvaćeni, strah od osude društva… A samo trebamo pustiti ljude da žive svoju svrhu i dati i sebi priliku. Pa ako to znači i pustiti ih da odu. Kao što nam je prirodno da pustimo djecu da odrastu i žive svoj život, neovisno o nama.

Svi ljudi s kojima smo bili u nekom odnosu, bilo privatno ili poslovno, dio su našeg života i ugradili su u nas dio sebe. Jedino što treba osjećati nakon što iz njega odu, je zahvalnost.

Naravno, nekima od njih trebamo oprostiti, no o tome u nekom drugom blogu.

Ja sam neke već pustila, neke do pola a neke još moram. 😊 Boli k’o vrag. Ali je vrijeme da se napravi mjesta za neka nova iskustva koja trebaju doći. I znam da će sve biti baš kako treba.