coin-dollar map2

Aktualno

Kako ne odustati

Mirela Španjol Marković

09.06.2016

“Što kreativnost potakne, tek ustrajnošću može postati nešto veliko”

 

Prije samo mjesec dana, kad stvari u našoj zemlji još nisu izgledale ovako kaotično i beznadežno, održala sam na konferenciji portala Obiljka predavanje na temu “Obilje ustrajnosti ili kako ne odustati”. Čini mi se da je danas tema aktualnija nego ikad.

 

Inspirirana nedavnim putovanjem u Kinu, zemlju koja polako postaje najveća svjetska gospodarska sila, misao koja mi se cijelo vrijeme vrtila po glavi bila je – kako su uspjeli?! Na svakom koraku posjete toj ogromnoj, mnogoljudnoj i po mnogočemu neobičnoj zemlji, morate se zapitati kako je to moguće.
Izvrsna voditeljica pomogla nam je razumjeti puno toga, npr. kako je bilo moguće ujediniti narod na tako velikoj površini?
Zvao se Qin Shi Huangdi, prvi kineski vladar koji je vladao dvjesto godina prije Krista, i onaj kojemu je uspjelo ujediniti Kinu kakvu poznajemo u njenim sadašnjim granicama. Po Quinu je Kina i dobila ime. Bio je strateg koji nije odustajao, imao je viziju, ustrajnosti i volje da od nekoliko stotina plemena i 7 zaraćenih dinastija stvori jednu državu koja se do danas održala u tim granicama.
Ovaj vladar, uz mnogo drugih zasluga, započeo je i gradnju najveće građevine na svijetu, kineskog zida, zid koji svojom dužinom od 8.851,8 kilometara, visinom od 10 do 16 metara širinom od 8 metara, predstavlja najveći obrambeni objekt na kugli zemaljskoj, a koji je poslužio obrani Kine od napada mongolskih plemena sa sjevera.
Dok sam stajala na toj impozantnoj građevini, a duh svih onih koji su ovdje ostavili svoje živote tiho hučao u vjetru koji se probijao kroz otvore kula, samo je jedna riječ objašnjavala njegovo postojanje – upornost.
Gradnja ovog zida trajala je sve do XVII stoljeća. Izgradnja kineskog zida najveći je kineski projekt i simbol je dosljednosti, neodustajanja, vizije koju su generacije Kineza slijedile ne propitkujući se više o smislu. Jednostavno su nastavljale ono što su generacije prije njih započele. Fokus, ljudi. Nosila je ta vizija svoje žrtve, kao i svaka vizija i dugoročna strategija. Kineski zid naziva se naime i najvećom grobnicom na svijetu. Tu se žeđalo, gladovalo, umiralo od iscrpljenosti, bježalo… No, vladari koji su vladali Kinom nakon Quina nisu odustali, nastavljali su njegovu viziju. Danas Kinezi smatraju da se čovjekom postaje tek kad se posjeti kineski zid. Jer to je njihova povijest i priča o poštivanju tradicije, dosljednosti, ustrajnosti.

 

china_wall_01_big

 

Kinezi su narod – metafora za strpljivost. Kad gledate predanost i strpljenje kojom majstorice veza na svili izrađuju prava umjetnička djela, od kojih se neka izrađuju godinama da bi se svilenim koncem, tanjim 4- 8 puta od vlasi, izvezle jedan eksponat, ne možete ne razmišljati o tome kakav je to “mindset” u glavi. Strpljenje. Ustrajnost. Fokus. Predanost.

 

Bilo je tu i drugih stvari koji ukazuju na isto – oslikavanje vaza, arhitektura, lukovi i zgrade Zabranjenog grada i budističkih hramova, cvjetni vrtovi plemenitaških kuća… Povijest Kine priča je o tradiciji, dugoročnom planiranju, neodustajanju, čak i kad je opravdanost nekih odluka bila upitna…

 

A mi? Gdje smo mi?

 

Nismo li u zadnjih 20–ak godina pokušali uništiti većinu onoga što su generacije prije nas stvarale, gradile, rušeći u slijepoj želji za promjenom i dokazivanjem i ono što je bilo dobro?
Osjećaj za solidarnost i zajedništvo zatukao je individualizam, sve započete projekte prethodnih vlada svaka je sljedeća poželjela uništiti iz potrebe da pokaže da je bolja i sposobnija.
Zaustavljeni su procesi oko kojih smo donijeli nacionalni konsenzus da ih želimo provesti, kao što je reforma zastarjelog školstva, a da ostale nismo još ni započeli. Zdravstvo, način na koji ćemo osigurati mirovine u društvu koje demografski propada i kojem više ljudi ne radi nego što radi… Naše vlade i opozicije ne mogu se dogovoriti ni oko čega.
Privremene vlade i privremeni političari bave se sobom, a ne vizijama budućnosti.
Kakav Qin Shi Huangdi. Kakav kineski zid. Kakav vez na svili. Kakav kurikulum. Kakva socijalna država i nastavljanje zacrtanih puteva i smjernica.
Ma kakvi zacrtani putevi i smjernice!
Fokus? Fokus naših političara i vlada je na razini vinske mušice.

 

Na kraju, sjetih se razmišljajući o toj temi i sebe na prvoj godini fakulteta germanistike kad sam u trenutku krize otišla na Britanac u cvjećarnu s namjerom da odustanem od fakulteta i prodajem cvijeće. Na sreću, nije me dugo držalo, pa sad radim posao koji volim.
Ali gledam druge koji odustaju od fakulteta, od započetih poduzetničkih projekata, od snova, od braka, od prijateljstava. Svi bi htjeli uspjeh preko noći. Naravno da ponekad treba odustati od nekih uvjerenja, nekih ljudi i nekih projekata. Jer nas više ne usrećuju, jer nas dugoročno ne ispunjavaju, jer nema smisla inzistirati ako jasno ne vidimo cilj.
No čini mi se da je prava mudrost znati koji je to trenutak.

 

E da mi je na pola sata moći otići s one strane života, pitala bih Qin Shi Huangdi- ja koji je to trenutak.
No, to je već tema za neki drugi blog.